Noah (2014)

Review

Najslabije ostvarenje Darena Aronofskog. Ako zanemarimo besprekornu estetiku i vizuelni doživljaj (nekima bi možda i to bilo previše, ali ja s tim nisam imao problema, budući da specijalni efekti nisu sami sebi svrha), sve ostalo je ispod kvaliteta filmova koji su proslavili američkog sineastu.

Ni pristojna gluma Rasela Kroua, Dženifer Koneli i Entonija Hopkinsa nije uspjela ispeglati sve manjkavosti, prije svega one scenarističke prirode. Sama biblijska priča o Nojevoj barci, inače kratka, poslužila je samo kao okvir za navlačenje i razvlačenje filmskog platna od dva i kusur sata. Nabudžena poput Džeksonovog „Hobita“, sa šavovima koji se vide na kilometar. Ima tu i „Deset božjih zapovijesti“, i „Gospodara prstenova“, i „Transformersa“, i „Vodenog svijeta“, i „Pobješnjelog Maksa“, čega sve ne. Tako će se, na primjer, Noje, nalik Mojsiju, uputiti na svetu goru, pali anđeli, tzv. nadzirači, će se pojaviti u nekom entsko-transformerskom obličju, dok će Metuzalem zaličiti na Goluma, kako likom, tako i lamentom. I dok nekadašnji Smigol tuži za prstenom, dotle starina Aronofskog žali za sočnim šumskim bobicama. I gle čuda, ponavlja se i scena u kojoj jedan i drugi, pred kraj života, dolaze u kratkotrajni posjed onoga što žele. I jedan i drugi će u ruci, na tren, imati i prsten i bobicu, osmjehnuće se blaženo, a onda će skončati, nošeni vrelom lavom, odnosno ledenom bujicom.

I možda kod Mice Trofrtaljke labavi zaista može da zabavi, ovdje to nije slučaj. Umjesto da se u toj suštinskoj postavci drži priče, Aronofski landara, kruži, holivudizuje i zabašuruje neke od prepoznatljivih podataka mita. Biblijska kiša lije 40 dana i 40 noći, dok se kod američkog reditelja sve desi u desetak minuta. I hop, eto podignute lađe kako brodi nemirnim vodama. Govorimo o istoj lađi koju su Noje i njegovi sinovi, zajedno sa nadziračima, gradili, bar u ekranizovanoj varijanti, godinama. A šta tek reći za završetak, Ham napušta porodicu i odlazi da luta svijetom, osuđen na doživotnu samoću, bez životnog druga. I gdje se tu uklapa priča o Hamu kao praocu sjevernoafričkih naroda?

Najzanimljiviji i hajmo reći jedini originalni dio filma je izuzetno interesantan prikaz starozavjetne priče o postanju. Aronofski kreacionističku teoriju ostvaruje i čini mogućom provlačeći je, u flešbeku, kroz evolucionistički pristup. Prava je šteta što film nije išao ovom linijom. Da li su Darena Aronofskog producenti ucjenjivali da snimi novoholivudski blokbaster, to ne znam, ali smatram kako bi bilo bolje da je film, ukoliko je već htio da se bavi teološkim pitanjima, zaličio na njegova odlična ostvarenja “Fontana” i „Pi“, da je dobio hermetičniju i artističkiju crtu, da je utonuo u dublju filozofiju i psihologiju. Nedostatak radnje mogao se nadomjestiti čistim audio-vizuelnim sredstvima, nešto poput onog što je uradio Terens Malik u filmu „Drvo života“ ili Ron Frik u „Baraci“ i “Samsari”. Ovako se sve nekako čini usiljeno i nazor. Kao kad roditelj, na licu mjesta, smišlja priču koju će ispričati djetetu za laku noć. I sve krene nekim čudnim stazama i bogazama, bez jasnog cilja, uz pripovjedačevu nadu da će do završetka priče mali slušalac uveliko sklopiti okice.