Review

      Uspeh filma PARAZIT na ovogodišnjem festivalu u Kanu konačno je učinio da nekom južnokorejskom reditelju zapamtimo ime. Realno, nije ih lako upamtiti, ali ime i reputacija Bong Džun-hoa zaslužili su pozornost i pamćenje znatno ranije, jer reč je o jednom od najtalentovanijih reditelja današnjice.

      Kinematografija Južne Koreje jedan je od majdana kojim se obogaćuje žanr, imaju izvrsne policijske, akcione trilere, vešto kombinuju horor i triler, priče su izvrsno locirane u društveni kontekst, junaci su  im ličnosti a ne tek puki prolaznici kroz kadar, scenaristička i rediteljska rešenja su vrlo zanimljiva i često šokantno inovativna. Sve to, sav taj bujajući stil i autorstvo kaljeno u zanatu, dobija maestralnu i superiornu vizuelnu zaokruženost, i nije nikakva mudrost utvrditi da su direktori fotografije ove kinematografije među najboljima na svetu a njihovi dometi fascinantni, pogotovu u noćnim scenama sa izvrsnim štimungom urbanog asfalta, neona, reklamnog svetla.

Parazit mlada zena

     Ovaj film je svojom narativnom strukturom nekako najbliži mejnstrimu, festivalskom i bioskopskom, i tek na momente ovde ima Bong Džun-hoa na kakvog smo navikli u žanrovski profilisanijim i raskošnijim izdanjima. Mene čak pomalo čudi da su u dve godine zaredom u Kanu Zlatnu palmu osvojile gotovo preslikane priče, o dovijanjima ljudi sa rubova okrutnog kapitalističkog sveta. Pre PARAZITA, to je bilo japansko ostvarenje SHOPLIFTERS u režiji Hirokazu Kore-ede.

     Drugi, pomalo ograničavajući faktor je svedenost priče uglavnom na enterijer gde  velika i razbarušena rediteljska energija Bong Džun-hoa, gotovo u pozorišnom mizanscenu bogataške kuće u jednom, suterenskog  siromaškog  obitavališta u drugom, i podrumskog  prostora  čoveka-parazita, služavkinog ljubavnika, u trećem slučaju, kao da biva sputana. Nije sporno da se on i u ovako postavljenoj i lociranoj priči ne snalazi loše, ali zahvat i zanimljivost su pomalo u deficitu. Neko će s pravom reći i da je SNOWPIERCER ograničio radnju na unutrašnjost voza i događaje u vagonima,ali prednost tog filma je drugačiji, daleko brži ritam i veći prostor za akciju.

     Imali smo dosad kroz istoriju kinematografije na stotine priča o uljezima koji iznebuha ili ciljano, tipujući, upadaju u harmonično porodično gnezdo obično dobrostojećih, bogatih članova društva i počnu da prave haos. Naravno, pitanje motiva uljeza je povod za dalji razvoj priče i likova, pa tako imamo slučaj filma BUDU, SPASEN IZ VODE Žana Renoara (i njegovog američkog rimajka KLOŠAR SA BEVERLI HILSA sa Nikom Noltijem, koji je sredinom 80-ih režirao Pol Mazurski), ČASOVA OČAJA Vilijama Vajlera (ovo delo takođe ima svoj rimejk koji je 1990. uradio Majkl Ćimino sa Entonijem Hopkinsom i Mikijem Rurkijem), FATALNE PRIVLAČNOSTI  Ejdrijena Lina sa fatalnim trouglom Majkl Daglas – En Arčer – Glen Klouz, a kada već pominjemo devedesete godine prošlog veka,imali smo još nekoliko efektnih ostvarenja u ovom duhu kao što su NEZAKONIT ULAZAK Džonatana Kaplana, PACIFIC HEIGHTS Džona Šlezingera, RUKA KOJA LJULJA KOLEVKU Kertisa Hensona… Likovi dijaboličnih, fascinantnih negativaca koje su redom u tim fimovima ostvarili Rej Ljota, Majkl Kiton i Rebeka De Morni i dan-danas stoje u galeriji vrhunskih glumačkih dometa. Opet, kada smo pomenuli Majkla Daglasa i usijano trilersko-erotsko jezgro koje potencira ljubavni trogao, vredi pomenuti još jedan rimejk, SAVRŠENO UBISTVO Endrua Dejvisa (rimejk Hičkokovog NAZOVI M RADI UBISTVA), gde su osim Daglasa igrali i Gvinet Paltrou i Vigo Mortensen.

Parazit scena iz filma tanjir

      U filmu PARAZIT razlika je što se perfidnim i lukavim metodama u bogatašku kuću u Gojangu useli čitava porodica, koja istina živi na granici siromaštva i potrebni su joj novac i hrana da bi opstali. Bezobzirnim i surovim planom uljezi će se prvo otarasiti vozača gospodina Parka, a zatim i služavke. Med i mleko u postupcima i ponašanju učiniće ih jako prihvatljivim gazdi i gazdarici, ali ima nešto što ih odaje, što im je zajednički imenitelj, a to je istovetnimiris, miris suterenskih prostorija, jer oni smrde po vlazi, nehigijeni, siromaštvu, i to im se uvuklo u kožu. U tom smislu, prvi će ih provaliti mali sin gospodina Parka, kao što će upravo on prvi naslutiti da se u podzemlju zgrade, u nekim skloništima koje bi bogataši koristili i za eventualni nuklearni napad od strane Severne Koreje, krije još jedan uljez, parazit koga hrani ostacima sa bogate trpeze prvobitna služavka. Film vešto kombinuje komediju (neodoljivo je zabavna scena kada neki prostak zapišava prozor suterena  i krene obračun polivanja) i triler, da bi sve završilo jednom horor simfonijom i klanicom,gde je reditelj ipak negde na svom terenu ekstremnih metoda i vizija, gde će se klase obračunati u krvi (kao neka vrsta apoteoze i anticipiranja nekih novih revolucija i globalnih pobuna).

     U PARAZITU, koji je u nekim relacijama najbliži njegovom ranijem filmu MAJKA (2009), Bong Džun-ho ne propušta priliku da pokaže kako civilizacijski iskoraci i tehnološki napredak (u kući gospodina Parka sve je čisto do sterilnosti, otmeno, ljupko, glatko i savršeno dizajnirano, pa su čak i odnosi, od rođačke prisnosti i brige do ljubavne harmonije između njega i supruge) ne idu u korak sa korektnim i pravednim odnosom raspodele,jer podele između bogatih i ekstremno siromašnih nalikuju pravoj provaliji. Opet, s druge strane, iako levičarski krenemo  sa simpatijama prema porodici siromašnih koja se fino ugnezdi u kući naivnih bogataša, ne možemo da ne osetimo izvestan prezir prema nekulturi, bahatosti i prostaštvu kada počnu da crpu resurse kuće i domaćina koje su okupirali. Najzahvalniji gospodinu Parku, koji i ne zna za njega, jeste još jedan bednik, parazit iz kućnog podzemlja (mada su ovde svi došljaci – paraziti), ’’duh’’ kojeg je video gazdin sin, kome prva služavka pomaže da preživi. Međutim, parazit  je i inicijator osvete, onog trenutka kada mu ta svakodnevna rutina, u kojoj ima da pojede i bude odsečen od ostatka sveta i spoljašnje ubogosti, bude narušena. Kao što pred kraj priče reče jedan od mlađih protagonista okupatorske porodice, misleći na bogataše, tim ljudima sve priliči i u svemu imaju stila, pa čak i kad se okupe na nekoj na brzini zakazanoj zabavi. U svakom slučaju, autor je dobro rasporedio i svoje simpatije i kritičku žaoku, apostrofirajući nesavršenost sveta u kome živimo.

Parazit par

   Onima koji su na Bong Džun-hoa navikli kao žanrovca, ova  žanrovski ublažena socijalna satira sa povremenim proplamsajima trilera i horora,  verovatno neće ući među omijene filmove južnokorejskog majstora (SEĆANJE NA UBISTVO, THE HOST, SNOWPIERCER, OKJA), ali PARAZIT jeste reprezent rediteljske ruke visokog standarda, jako dobar proizvod i za festivalski prefinjen ukus i za bioskopsku publiku, kome se, eto, i Kan poklonio.



About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.