Review

Kada se napravi kratak osvrt na serijal filmova o Rambu, vojnika povratnika iz Vijetnamskog rata i dvostrukog gubitnika, u smislu direktnog učesnika rata poražene strane i istovremeno lutalice u pohabanoj vojnoj jakni koji personifikuje izgubljenost Amerike posle poraza, prva 3 filma su vrlo dosledno pratila aktuelnu vojno političku situaciju tadašnje američke vlade na čijem čelu je bio Ronald Regan, inače pripadnik Republikanske partije desnog krila. „Rambo“ (First Blood, 1982) je kao temu tretirao odnos okruženja prema ratnim veteranima povratnicima koji su bili potpuno odbačeni i svedeni na nivo životinje koja se bori za goli život u svom stadu. Na taj način ponižena, ali istovremeno herojska figura Ramba je postala katarzično ogledalo svih onih Amerikanaca koji su duboko u sebi krivili prethodnu vladu za preskup i besmisleni rat u Vijetnamu. Bez obzira na očigledan vojni fijasko u Vijetnamu, preko Holivuda se nastavio medijski fiktivni rat sa Vijetnamom gde su u niskobudžetnim filmskim fantazijama razne disfunkcionalne grupe američkih vojnika autsajdera, obično na ivici kriminala, negde po Vijetnamskim šumama i selima nastavljale da vode svoje lične male ratove za otadžbinu. Jedna od političkih strategija Reganove vlade je bila i plasiranje priče o postojanju logora u vijetnamskim džunglama u kojima su držani američki vojnici, pri čemu je Silvester Stalonea, u ovoj ideji za filmsku eksploataciju, godinu dana ranije pretekao Čak Noris svojim akcionim hitom „Nestali u akciji“ (Missing in Action, 1984). Drugi film o Rambu, snimljen 1985 god., je već imao dobro pripremljen političko medijski marketing za komercijalni uspeh na blagajnama. Ista decenija je bila praćena povećanjem rusofobije među američkom populacijom, i tako je stvoreno još jedno plodno društveno istorijsko tlo koje je 1988 god. dovelo do ponovnog mitomanskog oživljavanja Rambovog ipostasa koji se ovog puta našao u Avganistanu na strani pobunjenika u borbi protiv nadmoćnije ruske vojne sile. Četvrti film o Rambu predstavlja istorijski diskontinuitet u odnosu na prethodne naslove koji je ispunjen scenama nasilja u skoro dokumentarnoj sirovosti. U izvesnom smislu, ova priča o Rambu, smeštena u Burmi kojom vlada surovi diktatorski režim, je mnogo više imala za cilj podsećanje auditorijuma na već zaboravljenog filmskog heroja koji je posle Avganistana nestao negde po zabitima Burme živeći od hvatanja i prodaje zmija. Posle obračuna sa dželatima diktatorskog režima, pri čemu se, očekivano, ni sam Rambo nije poneo sa milosrđem, film se završava njegovim povratkom na porodični ranč u Arizoni.
Rambo najnoviji deo
„RAMBO 5“ nastavlja priču o sada već vremešnom veteranu rata koji se ispod sedih vlasi i staračkog pogleda bori sa traumama rata u svojoj glavi, i pokušava da drži pod kontrolom svoj ratnički instinkt brinući o konjima i provodeći vreme sa svojom sestričinom Gabrijelom. Međutim, miran život na ranču remeti Gabrijelina odlučnost da otputuje u Meksiko i upozna njenog oca koji je odavno napustio nju i njenu pokojnu majku. Rambo se odmah protivi tome, ali Gabrijela tajno odlazi u Meksiko i postaje žrtva grupe kriminalaca koji se bave otimanjem i trgovinom devojaka zarad uvođenja u svet prostitucije. Sve to, naravno, biva okidač da Rambo ponovo izvuče iz korica svoj legendarni nož i krene u potragu za Gabrijelom.

 

Opet se postavlja pitanje, čemu još jedan nastavak o Rambu, kada je i četvrti film u priličnoj meri bio zakasneo i nepotreban. Uslovno gledajući, Stalone i ovde, kao jedan od scenarista, kroz osvetničku priču daje neke aluzije, makar i na podsvesnom nivou, na društveno politički trenutak, u ovom slučaju, Trampove amerike i tenzije koje postoje sa Meksikom zbog Trampovog obećanja da će sagraditi veliki zid između ove 2 zemlje usled velikih ilegalnih emigracija iz Meksika. Na drugoj strani, borba države protiv meksičkih kriminalni konglomerata u društvenom realitetu je uvek bila zahvalna za filmsku eksploataciju i ujedno opravdanje da se prikažu sve surovosti i strahote koje se dešavaju u ovom mračnom svetu kriminala i prostitucije. Osim toga, svi mi, koji na svu sreću, možda nikada nećemo da se suočimo uživo sa ovim opasnim i nemilosrdnim svetom, gledajući na filmskom platnu nacionalne heroje kao što je Rambo, doživljavamo izvesno zadovoljenje univerzalne pravde u čitavoj svojoj surovosti prema stereotipnim kriminalcima. Ta indukovana katarzičnost je ujedno i glavni adut „Ramba 5“. S obzirom da se danas ne snimaju osvetnički filmovi kako se to radilo 70-ih i 80-ih godina 20-og veka, „Rambo 5“ revitalizuje ovu, pomalo zaboravljenu formu, gde je dramaturgija vrlo jednostavna, bez šire kompleksnosti, a akcenat se mnogo više stavlja na brutalnu maštovitost scena nasilja i odmazde koja sledi kao reakcija na to nasilje. Još jednom treba ponoviti da novi Rambo ima izvesnih aluzija na gore pomenute političke tenzije između Meksika i Amerike koje se nagoveštavaju kroz svet kriminala i nekih drugih indikacija, ali su te aluzije integrisane u ambijent dešavanja i prizore akcionih scena. Na primer, ispod ranča na kome živi Rambo se nalazi čitav lavirint hodnika (u njima se dešava finalni obračun sa meksičkom bandom), a ti podzemni hodnici su i danas mesta kroz koja se ilegalno vrše emigracije, ili prenose narkotici na američko tlo. Takođe, slika ranča upućuje na vestern atmosferu i mir porodičnog ognjišta za koga se vredi boriti, što Rambo i čini na sebi svojstven način.
Rambo noz
Međutim, pored dramaturški jednostvane priče koja ima bespotrebno dug uvod i slabu razradu, sledi veliko finale koje se odlikuje izuzetno brutalnim, krvavim scenama borbe koje se ozbiljno graniče sa nekm slešer hororom. Dok Rambo svim mogućima sredstvima oskaćuje udove svojih protivnika, po kretanju svoje korpulentne muskulature mnogo više liči na psihopatu Džejsona iz kultnog horora „Petak 13“ bez hokejaške maske. U ovoj estetskoj tački, „Rambo 5“ je premašio sve svoje prethodnike i ako se gleda striktno univerzum Rambo filmova, ovo je antologijska sekvenca koja najpristrasnije fanove sigurno neće ostaviti ravnodušnim. Kako i podnaslov filma sugeriše-do poslednje kapi krvi! S druge strane, „Rambo 5“ odiše sirovim, rustičnim patrijarhalnim mačizmom i kao takav se dodatno neće dopasti onim gledaocima, ili bolje rečeno gledateljkama savremenih feminističkih nazora što je dodatni kvalitet filma, bez obzira na njegov anahroni duh. Verovatno je i to jedan od razloga što je film loše prošao kod profesionalne kritike koja danas isuviše vodi računa da film sagledava iz vizure političke korektnosti, a ne prema žanrovskim dogmatima i njihovoj specifičnoj poetici. Pored toga što prvi film o Rambu i dalje drži poziciju najboljeg filma u serijalu, Rambo je po poslednji put nekako smogao staračke snage da svoju epopeju privede konačnom kraju. Zbogom, Džone Rambo!


About the Author

avatar
Aleksandar Jovanovic
Ekonomski fakultet Nis, Bluz, Filmovi, Stenli Kjubrik, Teksas, ZZ Top, Filmske Preporuke