Review

Koliko je napravila famozna trojka meksičkih filmskih autora – Alfonso Kuaron, Giljermo del Toro i
Alehandro Gonsales Injaritu – poslednjih 15, 20 godina za kulturu svoje zemlje, ali i šire, čini se da nije
napravio niko i nigde.

Talenat, energija, vizija, estetika, mašta, umeće, uverljivost bujali su u ove tri persone, obogativši
svetsku kinematograiju intrigantnim i uzbudljivim pričama koje su pokupile najprestižnija svetska
priznanja. S podjednakim uspehom radili su u matičnim kinematografijama, a umeli su da ubrizgaju
svežu krv i u klonule holivudske tokove, zabeleživši i blistave umetničke domete i žanrovske hitove koji
su impresionirali publiku.

Scena iz filma Roma

Posle trijumfa koje su zabeležili Injaritu i Giljermo del Toro, u drugoj polovini prošle godine sasvim
zasluženo mnogo se pričalo o novom Kuaronovom ostvarenju koje nosi naziv ROMA, realizovanom pod
okriljem produkcije Netflix. Naslov locira relativno siromašnu četvrt Sijudad de Meksika. U pitanju je
jednostavna priča o služavki Kleo (Jalica Aparicio), prostosrdačnoj mladoj ženi, veoma odanoj porodici
kod koje radi, ali prilično nesrećnoj u privatnom životu, naročito u ljubavnim pokušajima. Kad zatrudni sa
jednim bahatim mladićem, koji neće ni da čuje za dete koje Kleo nosi, služavka shvati da su njena jedina
prava porodica gazdarica Sofija (Marina De Tavira) i njeno četvoro dece…

Ovaj prilično jednostavan narativ je apsolutna zamka za one koji pročitaju o čemu se tu radi, pa su u
dilemi da li na osnovu toga vredi pogledati film. Stil je čovek, stil je način života, a sa stilom je urađeno
ovo delo, pa se možda i više od par krupnih i prekretničkih događaja u životu Kleo i porodice u kojoj služi,
uživa u svemu između i mnogo čemu okolo. Neverovatan broj totala (snimatelj je bio sam Kuaron),
namerna sporost pojedinih kadrova, neka čudesna i retko viđena punoća prizora, pulsiranje života u
meksičkoj suburbiji, savršena organizacija i minucioznost na setu, sve se to prelilo u jednu čarobnu,
visokoestetizovanu i sofisticiranu hroniku iz koje imamo uvid i u porodični, i u društveni, i u politički, i u
kulturni segmentjedne zemlje godine 1970. Opet, ni tok priče vezan za glavnu junakinju nije bez dramske
vrednosti. Dramatični kadrovi iz bolnice u kojoj se Kleo porađa, kada rađa mrtvu devojčicu, ali i
obespokojavajući i puni tenzije prizori kada spasava dvoje Sofijine dece, koju ogromni talasi umalo nisu
odveli u smrt, jesu pravi bioskop i u meksičkom i u holivudskom smislu. Kad već pominjemo bioskop,
postoji ovde i čarobna posveta odlasku u filmski hram, a ni televizija, kao medij koji je tih godina bio u
ekspanziji i meka za porodična okupljanja, nije zanemaren i dobio je svoj omaž.

Kinematografija filma Roma

Prikaz Kleine dobrote i lojalnosti, njenog svakodnevnog funkcionisanja u porodici koja ostaje bez oca,
doktora koji je zapravo otišao ljubavnici (majka Sofija sve to krije od dece, govoreći da im je otac
poslovno otputovao u Kanadu), te služavkina bliskost sa Sofijinom decom koja ne mogu da zamisle da
odrastaju bez nje, daju snažnu emotivnu dimenziju i toplinu Kuaronovoj priči koja je slojevita i zanimljiva na više nivoa. Jedan od nivoa je Kuaronova odanost ženskoj požrtvovanosti i posvećenosti, kao i, sa druge strane, prezir prema muškoj nehajnosti, sebičnosti i mačizmu koji je zapravo karikatura nekog tobožnjeg životnog stila.

Sada se može primetiti, u nekoliko recentnih slučajeva, da su neki zanimljivi reditelji ovog vremena,
koji su napustili svoju domovinu radi karijere u velikim kinematografijama (Holivud, V. Britanija), osetili
snažnu potrebu za drugačijim izrazom i, sa puno ličnih motiva i neke ogromne dodatne inspiracije,
ponovo su na svom izvorištu i tamo rade fenomenalne crno-bele filmove, snažnih i upečatljivih priča
(Pavel Pavlikovski, Robert Švenke, Alfonso Kuaron…).

ROMA Alfonsa Kuarona, pobednik Venecije i delo sa deset nominacija za Oskara, senzibilni je,
omamljujući, estetski superioran povratak jednog reditelja iznova zavodljivoj i otkrivenoj prošlosti, gde
zapravo leže svi odgovori, bolno i katarzično evociranje jedne epohe koja je imala svoj neponovljivi šarm
uprkos svemu.



About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.