Review
Jedan od najboljih bosanskohercegovačkih filmova u poslednjih petnaest godina, delo MUŠKARCI NE PLAČU, govori i o tome kako se uz strasnu upornost, veru u jaku, životnu, moralnom i ljudskom dimenzijom oplemenjenu priču i ozbiljan kasting, može dogoditi čudo.
Alen Drljević je nakon svog ulaska u kinematografiju kratkim filmom PRVA PLATA (2005), dvanaest godina čekao svoj celovečernji debi i strpljivo, uprkos svim problemima i preprekama tražio šansu za realizaciju projekta MUŠKARCI NE PLAČU. Konačno film je doživeo svoju festivalsku promociju na festivalu u Karlovim Varima 2017, gde je nagrađen Specijalnom nagradom žirija i nagradom Cine Europa. Usledila su učešća filma na festivalima u Herceg Novom, Sarajevu, Ljubljani… Takođe kandidovan je za Evropsku filmsku nagradu.
U pitanju je snažna drama o ratnim veteranima sa prostora nekadašnje Jugoslavije, koji se ni posle dve decenije ne mogu osloboditi posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i teških posledica koje je ratna klanica ostavila na njihovu psihu. Okuplja ih medijator Ivan (Sebastijan Kavaca), terapeut iz Slovenije, koji volonterski učestvuje u projektu jedne organizacije čiji je cilj da sastavljanjem desetorice učesnika rata i njihovim suočavanjem u jednom planinskom hotelu pokuša da amortizuje bolne utiske i sećanja koji ih još uvek grizu iznutra Posao je težak, ostrašćenost se još uvek nije ohladila, ponovna suočavanja sa preživljenim, kroz fingirane situacije koje su ih opekle u realnim okolnostima za vreme rata, pokreću dramatične procese.
Uz žaoke i otrovne opaske koje vrcaju sa svih strana na temu ko je bio gori i ko je šta kome učinio, vremenom dolazi do ogromne količine empatije i saživljavanja, jer svest da su se kuvali u istom krvavom loncu izbija poput jedine životne logike i, bez obzira na povremene incidentne situacije i čak fizičke sukobe, oni postaju deo jedne posebne zajednice, osakaćene od rata i života. I to su dve decenije i još neka godina od završetka rata pokazale: oni, iako predstavnici nekada zaraćenih strana (uz ratnohuškačku retoriku koju političari na vlasti sa svih strana, iz bezbedne, lagodne pozicije namirenog sopstvenog dupeta, iz svojih unutrašnjih političkih razloga, i dan-danas vrlo često koriste u javnom diskursu), većeg protivnika imaju u vlastitim vladama, koje se baš nisu satrle od brige za njihovo zdravlje i egzistenciju, nego jedni u drugima. Kako tretman odmiče, protagonisti dolaze do istinskog pročišćenja i čistih međusobnih odnosa, pa se stiče utisak kako ljudskost pobeđuje i da bi oni, bez obzira na svoje nacionalne ili verske razlike, u nekom trenutku poginuli jedan za drugog, ili bar jedan drugome spasili život, što se i događa pred kraj ove uzbudljive i potresne priče.
Drljević podjednako dobro rediteljski funkcioniše u kamernim scenama i na mikro prostoru, kao i kada mu likovi kroče u eksterijer (za ovo smo se uverili iks puta da brojni reditelji iz regiona ne umeju da suvislo funkcionišu kada kameru iznesu napolje), što je već za pohvalu. Radu na likovima, uz pomoć fascinirajuće dobrih i razigranih glumaca (Boris Isaković, Leon Lučev, Emir Hadžihafizbegović, Sebastijan Kavaca, Ermin Bravo, Boris Ler, Ivo Gregurević…), Drljević, koji je i koscenarista zajedno sa Zoranom Solomunom, posvetio je maksimalnu pažnju, vešto slažući intrigantan karakterni mozaik od njihovih sličnosti i razlika. Iz pozadine efektno funkcionišu epizodisti poput Izudina Bajrovića (ponovo igra hotelskog službenika kao u SMRTI U SARAJEVU Danisa Tanivića), Jasne Đuričić, Miralema Zupčevića…
U glumačkoj ekspresiji ostajete impresionirani pojedinačnim dometima, ali i ansambl igrom koju su recimo postizali glumci iz Lumetove i Mihalkovljeve verzije 12, a kroz glavu potkovanog filmofila proći će i asocijacije na POVRATAK RATNIKA Hala Ešbija ili ROĐEN 4. JULA Olivera Stouna.
Film MUŠKARCI NE PLAČU traje nešto više od 90 minuta, a svaki minut je ispunjen promišljenom i funkcionalnom estetikom rasne drame koja narasta i okupira pažnju i emocije. O porukama koje su kristalno jasne da ne govorimo.




