Review

Nigde se kao kod Lukina Viskontija umetnost i graditeljstvo (arhitektura, slikarstvo, muzika) nisu na tako sofisticiran ali i grandiozan način involvirali u vizuelnu strukturu. Taj vrsni i prefinjeni stilista, ”Krleža italijanske kinematografije”, kopao je po dekadenciji i tamnim vilajetima nesreće kraljeva i veleposednika, porodica koje su ostavljale snažan civilizacijski pečat, ali su često bile i nemilosrdno svrgavane ”duhom novog vremena”, počesto poseljačenim revolucionarnim težnjama koje su u svojim naletima rušile lepo a donosile rugobu, gde se gospodstveno povlačilo pred sirovim i bahatim. Njega je zanimala istinska patnja upravo ljudi plemićke krvi, pošto nikakvu masu prostog puka u stvarnosti to nije nešto impresioniralo, ali Viskonti kao da je naslućivao da će doći vreme (poput i ovog današnjeg) gde će odsustvo bilo kakvog ukusa postati dominantna odrednica, a pamet i estetika gotovo će bežati pred tom najezdom sa odlikama rulje i postiđeno tražiti svoje sklonište.
Danas bi pribežište od užasa kinematografske ponude mogli da budu upravo filmovi Lukina Viskontija. Danas, a možda i oduvek, bekstvo u klasiku je znak zdravog razuma, temeljni izvor istinskog nadahnuća i lepote. A neke od najlepših kadrova u istoriji sedme umetnosti potpisao je autor LUDVIGA, priče o unutrašnjem rastakanju jedne nežne duše, čoveka čija je sudbina bila presto, a senzitivnost i istančan vrednosni sistem vukli ga prema čarima umetnosti, gde je odlučio da pruži maksimalnu potporu onima koji je kreiraju, na neki način božijim izaslanicima, ako je dar od Boga. Istovremeno, Viskonti temeljno prati turbulentne periode u životu bavarskog kralja (najveći glumački domet Helmuta Bergera, Viskontijeve muške inspiracije i opsesije), krunisanog sa osamnaest godina u Minhenu 1864, njegova emotivna lutanja i erotska nadahnuća.
Iako je jedna od odrednica Viskontijeve poetke izvesna hladnoća, jer stil sam po sebi inklinira izvesnoj distanci, Viskonti ipak uspeva da nas uvuče u vrelu lavu unutrašnjeg sveta njegovih likova i grozničave posledice njihovog preosetljivog poimanja sveta, konkretno ovde u liku Ludviga, koji polako gubi sve oslonce i lagano kroči u bolest, bez sposobnosti i interesovanja za svoju oficijelnu ulogu.
U LUDVIGU, jednom od najambicioznijih i najskupljih projekata svog vremena, naročito je postojala opasnost da nas ambijent sav sazdan od umetničkih formi, zamkova i palata, velikih i prostranih dvorišta i imanja, ogromnih lustera, širokih stepenica i raskošnih spratova, slika velikih majstora, koncerata i predstava potpuno odvuče od narativa. Spram te grandioznosti i impresioniranosti koju zahvata kamera Armanda Nanucija, likovi i njihove drame deluju ponekad minorno i nebitno, ali i to tumačenje je sasvim legitimno ako pomnije istražimo Viskontijev umetnički kredo i tematsko-stilski rafinman. S druge strane, u smislu žara kod autora najviše zaiskri a kod gledaoca se izrazito manifestuje kroz emotivno saučešće sa kraljem, kada reditelj opisuje evidentno propadanje i bolest svog junaka, uz eskapizam u onirično i poročno. Istorijski fon je prisutan, jer tu je najpre austro-pruski a zatim i francusko-pruski rat, ali Ludvig više voli da ulaže u gradnju zamkova i palata, sa labudovima i primenjenim bajkama, nego što ga zanima politika i sudbina Bavarske.
Helmut Berger ulazi ubedljivo u lik svog senzibilnog Ludviga Drugog, koji je izneveren od kalkulantske carice od Austrije Elizabete (decentna i istovremeno raskošna Romi Šnajder), sa kojom je podelio neke romantične trenutke. Ova ima ambiciju da se njena sestra Sofija uda za Ludviga, ali ništa se među njima neće razviti u smislu zbližavanja. Jedino istinsko seksualno ispunjenje on doživljava sa svojim slugama.
Trevor Hauard nam predstavlja Riharda Vagnera u glumačkom zahvatu koji donosi paletu njegovih aktivnosti, od rada na operama preko bitke za vlastiti status i benefite kod vladara, pogotovo što je umetnik dužan do guše, do ljubavnih spletki, zloupotreba, izdaja i skandala. Iako kralj traži u umetniku ruku prijateljstva, Vagner je suviše u svom stvaralačkom svetu i poslovno-ljubavnim problemima da bi je ispružio prema svom meceni.
LUDVIG traje četiri sata, ali doživljaj je sličan kao da ste napravili maraton po galerijama koje nude najveća blaga među platnima, uživali u nekom operskom klasiku i punili oči velelepnim biserima arhitekture sa patinom i damarima istorije koji uzbuđuju.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.