Review

Kanski festival ove godine imao je bar jedno zvučno ostvarenje koje se očekivalo sa ogromnim interesovanjem. Novi film Pola Verhovena BENEDETA najavljivan je kao provokativan, sa nekoliko šokantnih prizora, ali ova priča o mukama i raspolućenosti redovnica koje vera i stege samostana (ne)sputavaju u želji da otkriju radosti tela i ljubavi, ne spada u bolja dela iz filmografije čuvenog reditelja. Čak je inferioran spram znamenitih ostvarenja na temu neusklađenosti duha i tela, spiritualnog i plotski materijalnog, psihičkog i fizičkog, prvog koje teži pokornosti, skrušenosti i smernosti, u želji da se umili Bogu i drugog, koje se ne može zauzdati u potrebi za strastima, dodirima i ljubavlju. Kad između tih stubova i osnova egzistencije ljudskog bića provalija postane prevelika, onda dolazi do bure u organizmu, pobune, bolesti a često se redovnice bez uporišta u veri i pravog odgovora Boga, a ispošćenog i nezadovoljenog tela, nađu ne samo u carstvu greha, nego i u demonskom zabranu. Sjajne filmove na tu temu pravili su Ježi Kavalerovič (JOANA, MAJKA ANĐEOSKA), Zoltan Fabri (MRAVINJAK, po istoimenom romanu Margit Kafke)), Ken Rasel (DEMONI), Valerijan Borovčik (NEMORALNE KALUĐERICE, po Stendalu)… BENEDETA stiže samo nekoliko godina nakon uzbudljivog, ugođajem mističnog, intrigantnog i rezolutno provokativnog filma ELLE (2016), sa briljantnom Izabel Iper, jednom od najboljih, frojdovski potkrepljenih, kinematografskih studija lavirinta ženske seksualnosti, gde iracionalno podstiče erotsko, mazohističko daje obol hedonizmu, a sve začini tajnovitost koja to mora da ostane da bi užitak bio veći i da ne bi poklekao pred banalnim.
BENEDETA je priča smeštena u 17. vek i govori o Benedeti Karlini (Viržini Efira), koju otac još kao devojčicu dovodi u samostan u Toskani. Verhoven ne čeka dugo da nas upozna sa kontroverznom junakinjom i njenim unutrašnjim lomovima, snažnoj rascepljenosti između duše koja bi sva da se preda Bogu i tela koje buja, ne miruje, i čija vrelina traži način da izbije kroz zadovoljstvo. Druga monahinja, Bartolomea (Dafne Patakia), takođe je željna seksualne inicijacije i spremna da istražuje telesne užitke i da konzumira ljubav sa Benedetom. Opčinjene su otkrićem zadovoljstva, koju samostansko okruženje, moralne stege i slast zabranjenog voća, čine još većim izazovom. Iako su praćene radoznalim pogledima i očima koje niču u rupicama manastirskih zidova, one se učestalo prepuštaju telesnim strastima i mogućim sve većim uživanjima. Zanimljivo je da Verhoven od silnih prizora njihove telesne bliskosti, ne stiže da nam prikaže neke njihove druge redovničke dužnosti. Možda jedino kada Bartolomea teškom mukom pokušava da nauči da napiše brojeve. Najslabiji segmenti filma, koji pomalo podsećaju na italijansko filmsko žutilo iz produkcije 70-ih, za nekritičku populaciju i nizak ukus, jeste Benedetina opsednutost Isusom (najšokantnija sekvenca je ona u kojoj je ovaj razapet na krstu a Benedeta mu se približava i ekserima kojima je zakucan probija i svoje šake, istovremeno se orgazmički napaljeno trljajući o njegovo krvavo telo) i frustracije neusklađenošću duhovnih poriva i telesne nezasitosti (njena vera kao da je nerazdvojna od telesnog spajanja sa svecem), donoseći niz blasfemičnih prizora, mokre snove, noćne more, demonstraciju niskih nagona i sumnjivu estetizaciju nedoraslu reputaciji Verhovena. Takođe, u burnim, žestokom violencijom nabijenim snovima Benedete o Isusu, ovaj nije nikakav jevanđeoski tip, nego osvetnik spreman da seče glave kako bi zaštitio i prisvojio Benedetu. Suprotno od toga lezbijske scene između Benedete i Bartolomee su dobro režirane, donoseći istinsku glad i žudnju ljubavnica i uzajamno divljenje lepoti njihovih tela.
Mlade glumice Viržini Efira i Dafne Patakia ipak ostvaruju određenu hemiju što pomaže da film koliko-toliko pleni, ali jači utisak ostavlja iskusna Šarlota Rempling u liku igumanije.
BENEDETA nije iz reda najboljeg što nam je kroz bogatu karijeru ponudio Pol Vehoven, ali on je jedan od retkih velikih reditelja koji su preostali i koji predstavljaju kinematografiju za sebe. A tu se, čak i kad nije na najvišem nivou, puno toga dešava i ima se o čemu pričati.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.