Review

Možda pomalo i neočekivani prvi domaći hit u 2022. godini, film ZLATNI DEČKO, debitantska režija Ognjena Jankovića, prema scenariju koji je u šest ruku radio sa Vukom Ršumovićem i Aleksom Ršumovićem, uglavnom je zadovoljio svojim sadržajem i sveukupnim umetničkim dometima i utiskom.

Ovo je još jedan doprinos tzv. sportskom filmu naše kinematografije, nakon ostvarenja EKIPA Marka Sopića. Priča Jankovićevog filma govori o mladom i talentovanom fudbaleru Denisu Markoviću (Denis Murić), koji je očigledno ispustio bilo kakvu priliku za vaspitanje i razvoj svoje ličnosti u nekom društveno prihvatljivom pravcu. On je bukvalno pokupljen sa ulice, zato što je sitni, ”prvorukaški” menadžer Čaki (Andrija Kuzmanović) video neke njegove poteze na betonu koji su otkrivali da je dečko darovit i da sjajno barata loptom. Međutim, već prve pare i početni ulasci u svet profesionalnog fudbala, moralno će ga devastirati, jer, željan života i provoda, ali i otklona od sirotinje i besparice koji prate njegove drugove, koristi svaku priliku da organizuje žurke, pijančenja, a počinje da konzumira i drogu. Naravno, za to vreme zapostavlja svoje telo, koje bez zdravog života i kvalitetnog i redovnog treninga ne može da odgovori zahtevima surovog profesionalizma.

Neki jači igrači u svetu iz podzemlja, kojima nisu strani kupovina zemljišta na atraktivnim lokacijama i investicije u stanove i poslovni prostor, onako usput imaju svoje prste i u sferi menadžerisanja, pa će im se u nekom trenutku učiniti zanimljivim i Denis. Bez obzira na trenutke povremenog prizemljenja, u čemu mu pomaže iskrena ljubav i odanost prema jedinoj čistoj i normalnoj osobi u filmu, devojci Sari (Jovana Gavrilović), koja za svoju egzistenciju i studiranje želi da zaradi na pošten način, Denis stalno deluje kao neka ping-pong loptica kojom se poigravaju, preuzimaju vlasništvo i udaraju je mračni tipovi željni profita. Toga ima toliko da postaje i opterećenje za priču, jer dobar deo narativa vrti se oko istih motiva, pa ume da pređe i u dosadu.  

Najbolji trenuci filma su pokušaji Denisovog oporavka od lošeg načina života i čišćenja od otrova, kako bi u nekom trenutku ponovo istrčao na teren i zablistao. Dopada u ruke Makija (odlični Igor Benčina), suštinski korektnog momka koji ne pripada svom dušom podzemlju, iako se kreće u lošem i problematičnom društvu i ima poslove sa njima. Jedan takav je da pokuša da Denisa vrati u sportske okvire, koristeći trenerske metode za nabijanje kondicije i jačanje tela. Odnos između mladog fudbalera i Makija, prekaljenog u zatvorskim uslovima, koji dosta insistira na telesnoj spremnosti koja bi trebalo da dovede i do mentalnog pročišćenja, u nekim trenucima dobiće obrise pravog prijateljstva uz mentorski pečat. Možda se negde očekivalo da ovaj tok priče postane dominantan (šteta što nije i propust je što je lik Makija, potencijalno jedan od najharizmatičnijih u pričama novog srpskog filma, samo polovično izveden spram potencijala koji je imao), ali izgleda da su pesimistični ton, tamne nijanse i naslućujući, prepoznatljivi rasplet povukli Jankovića ka prilično mlitavom kraju, koji gotovo da ne donosi nikakvu kulminaciju, obrte i istinsku zainteresovanost publike za dalju sudbinu ’’zlatnog dečka’’. Možda je to tako u životu, ali nije dobro po konstrukciju filma.

U kvalitete filma idu i kadrovi propraćeni dobrom muzikom sjajnog kompozitora Nemanje Mosurovića, koji u par minuta umeju da razreše/odreše izvesne narativne čvorove, bez dijaloga. Malo reditelja kod nas koriste te takve ’’mrtve minute’’ u filmu, što je u komercijalnijim kinematografijama počesto standardni postupak i gde se, uslovno rečeno, kroz spotovski pristup takođe vrednuje umeće reditelja da spoji određene, ’’aktivne’’ delove priče. Ognjen Janković je pokazao i takvu vrstu sposobnosti. 

Kao kvalitet bi takođe moglo da se definiše i odustajanje od nekih prvoloptaških rešenja gde bi se, kroz još vulgarniji dijalog (poslovični kvazi adut srpske kinematografije kad nema boljih rešenja i inventivnosti) ili neke plitke fore iz urbano-sportsko-mafijaškog žargona, nastojalo da se na jeftin i površan način još više ugodi publici, ali scenaristička ekipa i reditelj uspeli su da mahom dostojanstveno prođu kroz takva iskušenja. Baš to odustajanje dalo je filmu neočekivanu ozbiljnost i autentični senzibilitet tamo gde je mogao da sklizne u rutinu još jedne urbane krimi-hronike kakve gledamo učestalo i na malom i na velikom ekranu (doduše, više u televizijskim serijama, što će postati i ZLATNI DEČKO kad mu se doda materijala).



About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.