Dallas Buyers Club (2013)

Review

„Poslovni klub Dalas“ ostvarenje je kanadskog reditelja Žan-Marka Valija, poznatog po višestruko nagrađivanom filmu C.R.A.Z.Y, koji mu je donio i nagradu „Džini“ (kanadski „Oskar“) za najbolji film 2006. godine.

Film je većim dijelom zasnovan na istinitoj priči. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme pandemije side u Americi, Teksašanin Ron Vudrof, ženskaroš, zaljubljenik u rodeo i homofob jednog dana sazna da je HIV pozitivan. Ljekari mu prognoziraju još samo 30 dana života, ali on se s tom dijagnozom neće pomiriti. Nakon početnog perioda poricanja i neprihvatanja stanja u kome se nalazi, odlučuje da uzme sudbinu u svoje ruke. Kad propisani lijekovi ne budu dali zadovoljavajući rezultat, on će promijeniti životne navike i krenuti u potragu za alternativnim rješenjima. Zaobilazeći zvaničnu medicinu i zakone, zajedno sa transseksualnom Rajon, stvoriće svojevrsnu crnu berzu eksperimentalnih lijekova koje će prodavati narastajućoj HIV + zajednici.

Kroz čitav film provlače se dva antipoda – život i smrt. Potcrtavaju se njihove razlike, ali se one opet negdje prepliću i dopunjuju. Akteri ove priče hodaju po tankoj liniji koja razdvaja dvije kontrastne polovine koje svako od nas nosi u sebi. Već od prve scene prisustvujemo borbi erosa i tanatosa. Seksualni čin u boksu za bikove slavi život boga Erosa. Istovremeno, glavni junak kroz daske ograđenog dijela vidi kako bik ubija rodeo jahača, ne znajući da je nezaštićenim seksom sam sebi potpisao smrtnu presudu. Ima nešto u tom rodeu, bik kao simbol snage, potencija, muški princip, uzbuđenje izazvano udarom adrenalina, jahanje koje je svojevrsna kocka, igra sa smrću u kojoj uzjahati i ukrotiti znači preživjeti, pobijediti sebe, ali i dobiti u jednoj bici opasnog protivnika koji, kao što znamo, na kraju neumitno dobija rat. Pobjednik rodea je onaj ko se najduže zadrži na leđima bika, a dobijena bitka životnog rodea koji se desio Ronu Vudrofu bila je održati se što duže u životu. Poput Andrićeve Aske i on pokušava da dobije na vremenu, odlaže prognoziranu i oročenu neumitnost. Borba i nepristajanje na kompromis Teksašanina mijenjaju na više nivoa. Očistio se fizički, mentalno, emotivno. Dugo je trajalo to njegovo putovanje, počev od prvobitne ograničenosti, preko koristoljubive trpeljivosti, koja je opet evoluirala kroz diskriminaciju kojoj je bio izložen, pa sve do saosjećanja, brige i istinske bliskosti koja će kulminirati jednim zagrljajem.

Kad su u pitanju glumačka ostvarenja, prvo što se nameće je paralela Metju Makonahej- Kristijan Bejl. I zaista, sve vrijeme dok gledate ovaj film negdje vam pred očima titra slika Bejla iz „Mašiniste“. Izgleda da je za dobru ulogu i brdo filmskih nagrada potrebno, sem kvalitetne glume, da smršate do krajnjih granica i ugrozite sopstveni život. Kod glumica to ide u kontra smjeru, tu se kilogrami nabacuju, pa još ako ste neka lepojka, ne može proći bez „malo“ intervencije (npr. Šarliz Teron u „Čudovištu“). Bilo kako bilo, Makonahej je fascinantan. Ovo mu je životna uloga. Do sada mi je uvijek bio nekako mlak, provlačio se kroz filmove, ali ovom ulogom skrenuo je pažnju na sebe i opasno se približio osvajanju statue Američke filmske akademije. U svojoj filmskoj karijeri Džared Leto već je pokazao glumačku predanost (radeći na filmu „Rekvijem za jedan san“ Darena Aronofskog izgubio je skoro 15 kilograma), a ni u ovom ostvarenju nije prošao bez tjelesno-vizuelnog preobražaja, maestralno glumeći transseksualnu Rajon. Njegova transformacija svakako može parirati glumcima koji su ostvarili nezaboravne uloge tumačeći slične likove, počev od Džeja Dejvidsona u „Igri plakanja“, preko Hilari Svonk u „Dječaci ne plaču“, pa do Felisiti Hafman u filmu „Transamerika“. Američka filmska akademija nagradila ga je nominacijom u kategoriji za Najbolju sporednu mušku ulogu. Ne znam za vas, ali ja mu držim palčeve.