Review

Ovaj mali dragulj jugoslovenske kinematografije, i svakako jedan od najotmenijih doprinosa filmskom nasleđu na ovim prostorima, nažalost je jedini bioskopski igrani film koji je kao reditelj potpisao Nikola Rajić (1915-2001). Znatno brojnija je njegova filmografija kada su u pitanju dokumentarni i TV filmovi. Zajedno sa Vladimirom Petrićem predstavio se dve godine ranije odličnim omnibusom VREME LJUBAVI (1966), kao autor segmenta PUT, gde je sarađivao sa Nedom Spasojević, glumicom koja je obeležila i njegov celovečernji debi. Kada znamo da su scenario za VREME LJUBAVI pisali Ljubiša Kozomara i Gordan Mihić jasno je da su primese jugoslovenskog crnog talasa u filmskoj umetnosti uveliko prisutne i u ovom ostvarenju, koje skenira društvenu marginu i žestoko pulsiranje života na njoj. Oba filma su nastala u produkcijskom okrilju Avala filma.
Opet i u eskapistički romantizovanom filmu IMA LJUBAVI, NEMA LJUBAVI margina je u junacima koji tragaju za ljubavlju. Čim nemaš ljubav, ti si margina. Junacima ove priče je lakše i u nekoj egzistencijalnoj bedi, nego da su bez ljubavi. Neda Spasojević donosi Sanju koja čezne za ostvarenjem ljubavnog sna, nakon slučajnog, a možda sudbinskog susreta sa ruskim glumcem koji snima u Beogradu (Oleg Vidov u jednom izdanju izvan partizanskih filmova, ali sa jasnim referencama na njegov doprinos YU filmu; sličan odnos Rusa i Jugoslovenke u filmu iz iste godine, PODNE Puriše Đorđevića, imaju Faruk Begoli i Neda Arnerić, samo u znaku ideoloških privlačenja i trvenja). Njenu drugaricu igra Olivera Katarina, koja pleni u uvodnim kadrovima, ali i kasnije dok razmenjuje nežnosti u scenama sa Bogoljubom Bobanom Petrovićem, koji osim što obožava žene ima i dizajnerskog talenta, pošto je stan u kome dočekuje svoje ljubavnice opremljen neverovatno moderno i funkcionalno. Eva Ras, kao konobarica u restoranu, ima vezu sa svojim šefom (Bata Stojković), ali pošto nemaju kutak za svoje ljubavne susrete, koriste šumarke blizu reke, uz njene žalopojke da se posle toga vraća sva ižuljana, nagnječena i slomljena. Ponekad, ometani raznim prolaznicima, ne uspevaju ni da obave ono zbog čega su došli. Tu je i prostitutka Cica (Ružica Sokić), koja živi na rubu siromaštva, sve se uzdajući da će ljudi kojima prodaje ljubav uraditi nešto konkretno za nju.
Kako je Beograd fenomenalno slikan i dočaran u filmskim delima iz 60-ih može se videti i u ovom Rajićevom ostvarenju. Vožnja Olivere Katarine od Novog Beograda preko mosta do Terazija, zatim restoranska vreva na Trgu republike i pogled na Spomenik knezu Mihailu, Narodni muzej i zgradu Narodnog pozorišta, a naziru se u daljini i Dom JNA i zgrada Politike. Pošto Neda i Oleg odu u galeriju na izložbu tokom koje će se zbližiti, otkriva se pomalo i umetnički duh Beograda. Što se Nedine role u ovom filmu tiče, ovo je interpretacija sa najviše vedrine i njenog nasmejanog lica u moru uloga depresivnih, introvertnih i decentnih žena, naravno maestralno dočaranih. Međutim, pre toga, a kako vreme prolazi i Beograd menja svoje arhitektonsko i duhovno lice, tim će ovi kadrovi imati veći umetnički ali i faktografski značaj svedoka jednog vremena i epohe, vidimo kako Jovan Janićijević dočekuje voz sa Ljiljanom Lašić i malim Srđanom Todorovićem na prvom levom koloseku Železničke stanice. Mali Srđan, koji se tako zove i u priči, neprestano se gubi odraslima iz vida, vođen svojom dečjom radoznalošću. Kako se priča kreće svedoci smo gladi za iskrenim emocijama a na ekranu nam se odvija klupko pravih, lažnih i neostvarenih ljubavi.
Pitak a opet umetnički vredan, nepretenciozan ali i precizan u slikanju osnovnih ljudskih preokupacija i potreba, jer je ljubav motor za koliko-toliko srećnu svakodnevicu, film IMA LJUBAVI, NEMA LJUBAVI je šarmantni beleg jednog vremena kad je romansa još bila moguća, a i bilo ju je u domaćim okvirima realno ekranizovati sa merom i ukusom, bez cinizma i vulgarnosti. Sjajan štimung filmu je dala muzika legendarnog Vokija Kostića (uz pevački doprinos tada velike zvezde Olivere Katarine), a kamera je bila u rukama Milorada Jakšića – Fanđa.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.