Review

OTAC, novi film Srdana Golubovića, u skladu sa reputacijom jednog od najkvalitetnijih modernih reditelja sa ovih prostora, započeo je svoj festivalski put u programu “Panorama” na Berlinaleu, osvojivši dve nagrade, da bi odmah potom otvorio i 48. Fest.

Sa velikim pauzama između naslova u svojoj filmografiji (6-7 godina), što bi moglo ići u pravcu Golubovićeve temeljne pripreme i studioznog scenarističkog i rediteljskog pristupa, ovaj autor se pričama o tihim, diskretnim herojima iz očaja, nametnuo kao referentna figura onog boljeg dela srpske kinematografije.

U njegovom opusu ( APSOLUTNIH STO, KLOPKA, KRUGOVI) mogla se pronaći i veština rađanja potentne dramaturgije i uzbudljivi pasaži unutar često predvidljivog sporovoznog obola autorskog filma, uz ponekad vešto kontekstualizovan žanrovski upliv i više nego bremenitu i amblematičnu mračnu socijalnu sliku koja definiše ključne karaktere. Osim inteligencije i strpljivog građenja priče i nosećih likova koji vas bez ostatka uvlače u usud vlastite bezizlaznosti, Golubović poseduje istančanu senzibilnost za životne situacije, kritičko sagledavanje stvarnosti nenaklonjene ljudima kojima je stalo do štita dostojanstva i koji bi kroz nevolju da prođu na iole pošten način. Etički impulsi i počesto iskonsko poštenje koji struje telima njegovih junaka uglavnom nailaze na oporu i brutalnu blokadu samog života. Takvu atmosferu nameće čitava skala postupaka, motiva i razloga koji jedno društvo čine trulim (kriminal, zloupotreba, korupcija, loše funkcionisanje institucija, rigidnost i neefikasnost sistema i podsistema), pa su Golubovićevi junaci, kao ljudi od morala i osećanja, prvi na udaru i najčešće prinuđeni na otpor i buntovnu promenu svoje svakodnevice.

Scena iz filma Otac

U takvoj situaciji naći će se i Nikola, siromašni otac dečaka i devojčice, koji je ostao bez posla, ali i bez dece koju mu oduzima Centar za socijalni rad jer im on, navodno, ne omogućava pristojne uslove za život. Sa namerom da se lično žali ministru, Nikola kreće peške na iscrpljujući put dug 300 kilometara kako bi u Beogradu pronašao pravdu za sebe i svoju decu.

Film OTAC počinje šokantnom scenom u kojoj junakova supruga (potresno upečatljiva Nada Šargin), držeći decu i bocu sa benzinom, ulazi u fabrički krug i preti da će se zapaliti iz protesta što joj je nejač gladna i što joj mužu nisu isplatili zarade. Kreće socijalni roud muvi sa nizanjem jednostavnih a snažnih slika, mučno putešestvije nikom potrebnog očajnika koji je nošen snagom nepravde koju oseća. Negde možda i svestan neizvesnosti uspeha misije u koju se upustio, Nikola kao da tim maršom želi i sebe da kazni što se nije bolje snašao u životu, što je opako obeležen svojim siromaštvom. Golubović i sam briljira na tom putu, uz samozatajnog Gorana Bogdana u bukvalno i doslovce nosećoj ulozi. Njegov junak, koji o svojoj nevolji strancima koje usput sreće jedva da i priča, nosi tiho svoju muku i ako će se nešto posebno i dugo pamtiti jeste taj čovek na putu, u polju, u šumi, u devastiranom okruženju raspalih fabrika, benzinskih pumpi, doma kulture, samo goli čovek i njegova muka. I poneki pas, beskućnik, pokisao i gladan, jer sličan se sličnom raduje. Nekoliko kadrova, uključujući posebno taj susret junaka i psa-lutalice na bivšoj benzinskoj pumpi, stežu za grlo od emotivnog vrenja i fatumske simbolike, na nivou nekih od najlepših prizora klasika italijanskog neorealizma. Po dostignutoj dramskoj snazi on je jači od dugo očekivanog ponovnog susreta oca i dece.

Otac nosi drvenu plocu

Kad junak svojom žrtvom zainteresuje medije pa i nekog doministra koji će jednim pisanijem iz udobnosti svog raskošnog kabineta pokušati da zauzda lokalnog moćnika koji se bahati i zarađuje na tuđoj muci, sve krijući se iza tobožnje brige za decu i zakonskih okvira, stvari počinju da naginju pozitivnom rešenju. Ali to nisu najbolji momenti ovog filma.

Završnica, kada Golubović donosi još jednu mentalitetsku sliku i kada Nikola iznova mora da se kući, jer su mu i ono malo muke dične komšije pokrale (bez reči on uzima ono što je njegovo), jeste kao kratki film u filmu, pomalo nespretno nakalemljen na junakove već postojeće krupne nevolje. Sami za sebe ti prizori jesu snažni ali ne i funkcionalni u kontekstu celine.

No, OTAC ne izneverava visoki standard i estetski nivo onoga što nam je Srdan Golubović i do sada isporučivao. Veliki je to i zamašan trud u svim svojim segmentima i delo za poštovanje.



About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.