Review

    Jedan od najboljih srpskih filmova iz ovogodišnje produkcije, višestruko nagrađivan na domaćim i stranim filmskim festivalima (Herceg Novi, Palić, Vrnjačka Banja, Niš), AJVAR u režiji Ane Marije Rosi, na neki način je i tematski i stilski presedan, jer dramu intime naši stvaraoci u kinematografiji odavno ne žele ali i ne umeju da naprave. U siromašnoj – idejno, tematski, kreativno i finansijski – kinematografiji, to mu dođe kao neki luksuz ili egzotika, trošiti se na intimističku priču, a u stvari to je jedan od najplodotvornijih i stvaralački najpotentnijih terena, gde se na mikro prostoru, mahom u enterijeru, i svetu omeđenih i opsesivnih ljudskih odnosa, dešavaju veliki potresi i snažna emotivna strujanja, kada se ruše lični svetovi i posle čega se ili potone ili kreće u nešto novo. U kreativnom smislu to su veliki izazovi za autora, glumce i direktora fotografije, ali kada se uspe, kao u ovom slučaju, dobijamo kvalitetno i delo trajne vrednosti. U svetskoj kinematografiji na tu temu ima dosta toga uspešnog.  Podsetio bih, recimo, na dobar deo opusa Ingmara Bergmana (jedan film mu se i zove PRIZORI IZ BRAČNOG ŽIVOTA), Mikelanđela Antonionija, na Vudija Alena i film ENTERIJERI (direktna posveta Bergmanovim otuđenim i psihički i emotivno frustriranim junacima), na IZGNANSTVO Andreja Zvjaginceva, na IZDAJU Kirila Serebrenikova, na prošlogodišnji nemački film WAS UNS NICHT UMBRINGT Sandre Netelbek, a obilje solidnih naslova o bračnim i ljubavnim traumama donosi i francuska kinematografija. U našoj, odnosno YU kinematografiji, to je bolje funkcionisalo 60-ih (prvi filmovi Saše Petrovića, neka ostvarenja Vladana Slijepčevića, Boštjana Hladnika, Zvonimira Berkovića…), a neki od najboljih dometa viđeni su u formatu TV drama koje su davno išleu terminu ponedeljkom posle Dnevnika.

Ajvar Scena za stolom

     Ana Marija Rosi (ko-autor scenarija sa Majom Todorović) veoma dobro se snašla na tom skliskom tlu gde otvara pitanja zasićenja i zamora materijala aktera jednog braka. U potrazi za uspešnijom egzistencijom njeni protagonisti Vida (Nataša Ninković) i Bane (Sergej Trifunović) otišli su u Stokholm, gde su ostvarili solidne karijere i rešili novčane probleme. Krucijalni problem njihovog braka je, naizgled, nemogućnost da se ostvare kao roditelji. Međutim, kako nam autorka otkriva sve slojeve njihovog svakodnevnog funkcionisanja, vidmo koliko je jaz između njih, i na nivou najbanalnije komunikacije, veliki, a odnos usiljen. Opet, nijedno od njih ne želi da prizna da je kraj blizu, koprcaju se u muci opstojavanja i zajedničkog trajanja. Presudno će biti njihovo putovanje u zavičaj za Uskrs (kod njene majke u Beograd i kod njegovih roditelja u Užice), gde su zvuci i mirisi rodnog kraja i dragi ljudi trebalo da im udahnu novu energiju da bi se stabilizovali. Naprotiv, to će samo pojačati motive za razilaženje, uz Vidino direktno sučeljavanje sa činjenicom da joj je partner neveran.

Ajvar Film Domaci

     Sve scene bračnog debakla, uz veštinu glumačkog nijansiranja i tihog unutrašnjeg preživljavanja naslućenog kraha, donete su uverljivo i snažno. Nataša Ninković raskošnim glumačkim sredstvima donosi prilično dostojanstvenu ženu, koja se ne libi da civilizacijske vrednosti , poput odlaska kod psihijatra, upotrebi  u želji da sebe mentalno i emotivno ojača  i pokuša da sve labaviji odnos sa svojim mužem očvrsne ili bar lakše preživljava. Ipak, ona impulsivno oseća da stvari neće ići u željenom toku, a praznik u Srbiji pretvoriće se u agoniju. Tu agoniju sluti i njena majka (izvrsna Vesna Čipčić), koja će u kolima, pri povratku iz Užica za Beograd, prisustvovati teškoj svađi supružnika. U završnim kadrovima na aerodromu, kada supružnici utvrde da je zajednički povratak u Stokholm besmislen i da njihova veza nije više moguća, Vida je i dalje žena koja želi na korektan način da podeli sve, pa i teglice ajvara (ljući,blaži…) koje im je Banetova majka, sa ljubavlju i toplinom dala da ponesu. Zbuniće se i neće znati šta je za koga, i to je, na simboličkoj ravni, snažan motiv koji oplemenjuje završnicu filma. Bane Sergeja Trifunovića je vrh glumačke transformacije ovog veoma produktivnog glumca, koji, međutim, nije imao ovakve izazove na filmu, a odgovorio im je sjajno, povremeno gušeći svoj razbarušeni, hiperaktivni temperament. U snažnim prizorima gde se ćutnja ili nedostatak odgovora koriste da bi se predupredili novi nesporazumi, ili kroz scenu totalnog ogoljavanja (scena na kiši nakon što se napije), Trifunović nam visokom glumačkom veštinom demistifikuje sve provalije jednog šarmantnog čoveka, koji se iznutra već raspao iako se očajnički drži nekih efemernih ljubavnih izleta  i demonstarcije kukavnog mačizma. Takođe, on (Bane) negde u dubini duše zna da je samo Vida žena za njega, ali i da je preterao u njenom povređivanju.

Ajvar Scena Kise

        Ovo dvoje glumaca već su bili u fokusu Ane Marije Rosi  u jednoj od priča iz omnibusa NEKE DRUGE PRIČE (ostale su režirale Ines Tanović, Ivona Juka, Hana Slak i Marija Džidževa). Ona sa zadivljujućom rediteljskom veštinom u filmu AJVAR radi kamerne scene sa željom da nam pokaže unutrašnjost rukavice zahladnelog odnosa Vide i Baneta, da ih razgoliti emotivno i duševno i otkrije sve što je trulo u njihovoj relaciji. Takođe, ne manje efektne su scene uskršnjeg slavlja sa velikim brojem likova, za i oko prazničnog stola, koje takođe razotkrivaju porodične odnose i očekivanja. Fingirana spontanost, zahvaljujući odličnoj glumi i režiji dostiže nivo neočekivane uverljivosti. Iako je u pitanju teška drama o razrušenim ljudskim odnosima, film povremeno obiluje i pitkim, inteligentnim humorom, koji dolazi kao dragocen predah između muke i alijenacije koji narastaju između dvoje junaka.



About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.