Review

Ovo je drugi celovečernji bioskopski film reditelja Nenada Dizdarevića posle ostvarenja GAZIJA (1981), nastalom prema Andrićevim pričama “‘Put Alije Đerzeleza”, “Mustafa Madžar” i “Smrt u Sinanovoj tekiji”. Iako nije svoju filmografiju ispunio velikim brojem naslova, Dizdarević važi za studioznog i temeljnog autora izvrsne vizuelne kulture, s odličnim radom u eksterijeru (što je danas za brojne rediteljske garniture postjugoslovenskih kinematografija počesto nepremostiva prepreka i ogledno polje za iskazivanje diletantizma), koji se nametnuo kao ekspert filmskih ekranizacija dela pisaca kao što su Ivo Andrić i Branko Ćopić.
MAGAREĆE GODINE (1994), ekranizacija Ćopićevog popularnog romana, za sada je poslednji celovečernji film Nenada Dizdarevića i svojevremeni BiH kandidat za Oskara. Pre raspada Jugoslavije, režirao je i film STANICA OBIČNIH VOZOVA (1990). Zanimanje za Andrića pokazao je već u svom televizijskom filmu ŽENA NA KAMENU (1977/78), za koji je adaptaciju istoimene priče uradio Vuk Krnjević. Koscenarista je TV filma BLAGO U DUVARU (1975) i reditelj polusatne dokumentarne drame ISTINA O NLO (1976).
Posle filma GAZIJA, svog uspešnog debija, ovaj reditelj ostao je vezan za bisere književnog univerzuma Iva Andrića, pa je prema njegovoj pripovesti ”Zeko”, iz beogradskog života (objavljena prvi put 1948.), koju je scenaristički oblikovao Abdulah Sidran, napravio film I TO ĆE PROĆI, o neuglednom činovniku Isidoru Kataniću, tačnije kaligrafu u nekom ministarstvu (pred njegov odlazak u penziju, podjednako ironično, ali ipak s poštovanjem za doprinos, uručuju mu praznu zahvalnicu na koju će ”on najbolje ispisati svoje ime”). Dizdarević u Isidoru Kataniću-Zeki, pronalazi majdan za priču o čoveku, mirnom i skromnom, koji je propustio sve prilike da postane veći od svoje sudbine i svih plemenitih ljudskih odlika koje su ga sprečile da pragmatično iskoristi svoje šanse i pruži priliku većim ambicijama. Umesto toga, zbog vlastite dobrote, često je žrtva iživljavanja svoje supruge Margite, čangrizave i zle žene, koju zbog života u prošlosti prati loš glas, za koji zna čak i posluga, nad kojom gazdarica takođe ima potrebu da dominira i sa njom brutalno postupa. Kad se pokaže da njena sklonost gospodstvu ne preza u nekom trenutku da afirmiše i ugošćava nacističkog okupatora, jasno je da su ona i Zeko potpuni, ne samo duhovni, nego i ideološki stranci.
Priča odlično dočarava vreme pred Drugi svetski rat u Beogradu, da bi nakon bombardovanja i okupacije videli velike promene u Zekinom pogledu na život (možda zbog izdašnog suočavanja sa smrću koju Nemci seju po gradu). Kad u njegove ruke slučajno stigne fotoaparat, Zeko će osetiti snažnu potrebu (jer on je suštinski umetnička duša, delikatnog i senzibilnog unutrašnjeg sastava) da zabeleži neke bitne trenutke za vreme okupacije. Fotografije obešenih stanovnika na Terazijama podjednako ga užasavaju i fasciniraju, usput budeći u njemu patriotski duh, slobodarski nerv i želju da nekako pomogne pripadnicima Pokreta otpora. On počinje svoj rukopis konačno da koristi u jednu bitnu svrhu, falsifikujući dokumenta za ilegalce (usput će prenositi poštu i poruke), gde će se, osim uživanja u estetskim dometima svog dara, osetiti zaista korisnim u ordinarnom, surovom svakodnevicom obeleženom životu. Taj život filozofski, utešno i eskapistički pomalo ublažava jedna poruka Gazda Stanka (Žika Milenković), postavljena na splavu na obali Save: ”I to će proći”.
Možda postoji još neki film u jugoslovenskom filmskom nasleđu koji je sebi postavio zadatak da prikaže period između dva svetska rata, a bliže Drugom, ali atmosfera koju je Dizdarević dostigao u filmu I TO ĆE PROĆI, prikazujući događaje na reci, lenja letnja popodneva i žagor na obali, zaljubljene romantične parove, energičnu omladinu, razigranu decu, ribolovce i ljubitelje reke koji bistre svetsku politiku mirišući rat, beležeći neku vrstu belle epoquea tik pred novo globalno zlo, teško da ima pandana. Isto važi i za potresne, zastrašujuće i dramski ubedljive scene, kada Zeko fotografiše svojim aparatom obešene na Terazijama.
U glumačkom ansamblu je prava reprezentacija velikih i značajnih imena: Fabijan Šovagović, Olivera Marković, Bogdan Diklić, Velimir Bata Živojinović, Slavko Štimac, Branko Vidaković, Branko Cvejić, Dušan Janićijević, Milan Puzić, Žika Milenković, Radmila Živković… Uz domete u filmu SOKOL GA NIJE VOLIO (1988) Branka Šmita, možda je upravo lik Isidora Katanića nešto najbolje što smo 80-ih dobili od velikog Fabijana Šovagovića, iako broj njegovih fascinantnih uloga nije mali i u tom periodu glumačke zrelosti i moćne ekspresivnosti. Za lik Margite pak, sigurni smo da je to najvažnija uloga Olivere Marković 80-ih godina, u gomili tipiziranih rola mahom majki glavnih junaka. Istina, ona je ovde majka Mišela (Bogdan Diklić), lenjivca i majčinog sina, oblomovski ušuškanog u građanski život, suštinski nesposobnog za bilo kakav oblik ispravnog rezonovanja ili bunta protiv stanja stvari.
Film I TO ĆE PROĆI ILI OSLOBAĐANJE ISIDORA K., što je njegov pun naziv, nastao u koprodukciji Kineme iz Sarajeva i Union filma iz Beograda, osim po reprezentativnoj ekipi ispred kamere, imala je moćan kreativni tim i iza nje. Rekli smo da je autor scenarija Abdulah Sidran, odličnu muziku potpisuje Zoran Simjanović a direktor fotografije je izvrsni Mustafa Mustafić. Ova predratna i ratna priča vezana za Beograd i Savu, ajvorijevski elegantno i produhovljeno režirana, sa mnogo finih umetničkih valera, samo je jedna iz bogatog nasleđa ostvarenja ex YU kinematografije koja zahtevaju ponovno i novo gledanje u svrhu zaslužene revalorizacije i afirmacije pojedinih zatomljenih filmskih vrednosti na ovim prostorima.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.