Review

Ovog aprila Jugoslovenska kinoteka predstaviće digitalno restaurisanu kopiju filma LEPTIROV OBLAK, omladinske komedije koja je gotovo anticipirala dolazak LUDIH GODINA, ali pošto ju je radila ozbiljnija i darovitija ekipa stvaralaca (scenarista Gordan Mihić, reditelj Zdravko Randić) za nijansu manje populistički zahvata živote junaka i pomnije prikazuje porodičnu situaciju glavnog protagoniste, humor je diskretniji, Beograd je mnogo kvalitetnije uslikan nego u kasnije ultra popularnom serijalu (kamera Milorada Jakšića Fanđa, čoveka koji je najbolje umeo da uslika vrenje i žagor ulica, zatomljene kutke starina, lepotu arhitekture i generalni šarm prestonice), glumački je ostvareniji.
Nije, doduše, tu Mihić nešto posebno evoluirao ili dopunjavao u odnosu na mladog junaka BUBAŠINTERA (koscenarista: Ljubiša Kozomara). Isti je ili sličan mladalački interes za ljubav i seksualnu inicijaciju, slični emotivni problemi, generacijski jaz između očeva i sinova, učenje umeća osvajanja, različite projekcije i etička filtracija stvarnosti, obaveza i odgovornosti u socijalističkom uređenju, neke starije rođake ili poznanice koje seksualno prosvetljuju (ovde je to radnica Jela iz magacina prodavnice u tumačenju Ružice Sokić) i td. Ista motivska konkretizacija čini jezgro još jednog tada popularnog omladinskog filma, LJUBAVNI ŽIVOT BUDIMIRA TRAJKOVIĆA (1977) Dejana Karaklajića (po scenariju Predraga Perišića, Milana Jelića i Gorana Markovića). Marina Nemet kao Mirjana iz ovog filma i Sonja Savić (Lila) iz Randićevog ostvarenja imaju dosta čak i fizičkih sličnosti. Nežne su i skromne cure, ali mame izvesnom decentnošću i misterijom ženske nevinosti.
Odlično je odabrana mlađana glumačka ekipa, pa u LEPTIROVOM OBLAKU prvi put u glavnoj ulozi vidimo Zorana Cvijanovića i njegovu partnerku Sonju Savić u početnoj pojavi na filmskom platnu, kasnije glumce sa izvanrednim doprinosom domaćoj kinematografiji. Cvijanović senzibilno donosi svu zbunjenost, nervozu ali i plemenitu ispunjenost šesnaestogodišnjeg Krcka pred fenomenom zaljubljenosti. Za muzički šmek iskorišćena je megapopularnost benda “Bijelo dugme”, čime se dopunjuje Krckova ljubav prema muzici i strast prema bubnjevima, koji mu služe da malo utroši mladalačku energiju i smanji pritisak zbog emotivne uznemirenosti i ljubavnih problema. Posle je i Aleksandar Mandić u LIČNIM STVARIMA (1979) koristio Bregovićeve hitove, a reč je o autentičnoj priči sa glumačkim pokušajima Maje Sabljić na FDU.
Zdravko Randić posle rada na bitnim filmovima sa aromom Crnog talasa, OPKLADA i TRAGOVI CRNE DEVOJKE, iz ere bliske saradnje sa Živojinom Pavlovićem (upućeni filmski krugovi dosta ubedljivo govore o ogromnom značaju Randićevog prisustva na setovima filmova koje je sam Pavlović potpisivao kao reditelj), elegantno je prešao iz tamnih ruralno-urbanih vilajeta i čemera neostvarenih ljubavi, te fatalističkih sudbina u znaku seksa, opijanja i nasilja, u pitomiji zabran mladalačke nevinosti i otkrivanja putenosti i ljubavnih strujanja. Film je pitak, duhovit, povremeno pun mladalačkih zabluda i ćorsokaka, ali izveden ljupko i šarmantno, sa ukusom možda onog točenog sladoleda koji Krcko i Lila kupe na Zelenom vencu. Takođe, odnos bliskih drugarica kada je jedna u šemi sa dečkom, a druga (ovde je to Emilija Cerović) preterano brižna i na usluzi u slučaju nevolje, kao da je iscrtao šemu za avanture i prijateljska snalaženja Milene Pavlović i Branke Katić u kasnijem čuvenom hitu MI NISMO ANĐELI Srđana Dragojevića. Randić je u Dragojevićevim debiju bio pomoćnik reditelja.
Tek povremeno, da se ne bi kvarila osnovna tema razmatranja mladalačkih ljubavnih problema, sevne poneki subverzivni detalj, na primer kada se junakov otac Vule (Pavle Vujisić) silno obraduje ordenu rada, ali to priznanje ne podrazumeva i veći lični dohodak koji bi porodici doneo konkretni boljitak u socijalističkoj zajednici, ili kada do njega stigne lažni alarm da mu je sin zainteresovan za muškarce.
Film LEPTIROV OBLAK proizvela je kuća Centar film, a distribuciju je vršila Zeta film iz Budve.


About the Author

Avatar photo
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.