Review

Jedno od meni najprijatnijih iznenađenja u istoriji Holivuda bio je ovaj senzacionalni akcioni film, kec na deset i za stabilizovanje (bar u očima filmske kritike) inostrane karijere Andreja Končalovskog, koja je počela MARIJINIM LJUBAVNICIMA (1984), i za propulzivnu kompaniju Cannon Globusa i Golana, koja je uspela sa par ostvarenja da bude tretirana i za ozbiljne nagrade, poput nominacija za Oskara i Zlatni globus (POMAHNITALI VOZ je osvojio Globuse za najboljeg glumca u drami, Džon Vojt, i za najbolji zvuk). Dakle, ovaj akcioni biser, pa i međaš, kada je ovakva priča o neukrotivoj brzini u pitanju, imao je jedini problem što je morao da bude više gledan u bioskopima (svega 7,7 miliona dolara na blagajnama na uloženih 9), dok ga je struka prepoznala odmah i nije bilo potrebno vreme da bi se uočili njegovi kvaliteti. Ali, tada su prođu imali drugačiji akcioni heroji nego što su ovi iz voza, a koje su utelovljavali Silvester Stalone i Arnold Švarceneger pre svih.
Priča počinje na Aljasci, gde se u zloglasnom zatvoru Stounhejvn, kojim upravlja surovi Ranken (Džon P. Rajan), sposoban da najproblematičnije zatvorenike, poput Menija (Džon Vojt, sa harizmom prekaljenog buntovnika koji kaže da je posvađan sa celim svetom ali nekako otaljava svoje zatvorske dane kroz male pobede i poraze, sve dok ne skupi petlju i posegne za bekstvom u slobodu). Nakon brojnih protesta i televizijskih vesti o kršenju ljudskih prava, Meni biva pušten iz samice ali se u zatvoru uskoro dogodi pobuna, a taj haos on i njegov mlađi kolega Bak (Erik Roberts u liku mladića impresioniranog čvrstinom i autoritetom Menija, čije kukanje, žalopojke i unjkanje prekaljeni robijaš preseče podelivši mu par lekcija o ponašanju ali i o moralu) iskoriste da nestanu. Buddy buddy formulu, koja je u američkoj kinematografiji nastavljena podjednako da se koristi u 80-im godinama, kao u prethodnoj dekadi, Končalovski umešno koristi jer zajednička nevolja ali i cilj da ih se ne dokopa potera, učvršćuje Menijevu i Bakovu međusobnu odanost i marljivost na zadatku, te uz povremene varnice i oprečna mišljenja, gotovo da postaju kompatibilni. Džon Vojt i Erik Roberts su odlični u svojim i fizički zahtevnim rolama.
Jedini, a u filmu, ključni problem i visokooktansko gorivo za mehanizam uzbudljive priče je što upadaju u voz (zapravo ova kompozicija je sastavljena od četiri lokomotive) koji je ostao bez mašinovođe, nakon što je ovoga pogodio srčani udar. Negde posle sat vremena od početka filma stiže nam i treći putnik, pomoćnica mašinovođe Sara (Rebeka De Mornej), koja je u ključnom trenutku, kada je voz ostao bez kontrole, spavala. Pomahnitali voz juri bez kontrole jer mu je pukao kočioni sistem i sa ograničenim mogućnostima da se zaustavi, a službenici železnice mogu da rade samo na kontroli štete. Dok se grdosija na šinama ubrzava, te postaje neka vrsta fantomskog kolosa koji u svakom trenutku preti nesrećom i havarijom, Končalovski disperzivno i efektno, samo jačajući akcioni i dramski štimung, prati osim aktera u vozu, reakciju stručnjaka u kontrolnom centru, na stanicama i punktovima gde funkcionišu skretničari, kao i poteru koju predvodi Ranken, jer su službenici železnice otkrili deo odbačene zatvorske odeće i to prijavili nadležnima.
Od same pojave voza, do njegovog smrtonosnog ubrzanja, preteća muzika Trevora Džonsa, sa temom i instrumentima koji su negde ipak u duhu 80-ih, uz obilato korišćenje sintisajzera i poneku gitarsku deonicu, pojačava zastrašujući ugođaj i ledi krv u žilama od potencijalne opasnosti za aktere. Za pojačavanje snažnog efekta vrlo funkcionalno i znakovito upotrebljena je Vivaldijeva tema “Gloria”. Fotografija britanskog majstora Alana Hjuma, namerno prljava i musava, adekvatna je ledenom (posebno su dinamični očajnički pokušaji troje putnika da u jezivim meteorološkim okolnostima uspore voz), neprijatnom i nespokojnom ambijentu, a kamera rapidno menja rakurse ne bi li još upečatljivije donela furiju koja nezaustavljivo juri šinama približavajući se mostu koji navodno takvu brzinu ne može da izdrži ali i Northeast expressu koji mu dolazi u susret…
Ova priča je inače još davnih šezdesetih trebalo da bude deo rediteljskog opusa Akire Kurosave (napisao je scenario sa Hideom Ogunijem i Rjuzom Kikušimom), koji je ušao u pregovore sa američkim producentom. Još nekoliko puta je navodno trebalo da bude realizovan, ali suđeno je na kraju bilo da ovaj akcioni biser jurnjave dvadesetak godina kasnije režira Andrej Končalovski, a izvornu priču su u novi scenario pretvorili Pol Zindel, Erik Banker i Đorđe Milićević.
U anketi koju je 2014. godine među odabranim kritičarima, rediteljima, glumcima i kaskaderima sproveo magazin Time Out o najboljim akcionim filmovima svih vremena, POMAHNITALI VOZ je zauzeo 64. mesto od 100 naslova, ali ovaj kritičar bi ga, da je pitan, svakako stavio među prvih dvadeset.
Na nekom podsvesnom ili oniričkom nivou famozni voz iz ovog filma je pomalo mitski i metaforični egzemplar za sve naše strahove iz snova gde padamo ili propadamo, gde se grozničavo borimo da nešto strašno zaustavimo, gde se upiremo da skrenemo na bezbedno. U svakom slučaju, budimo se iz košmara sa brzim otkucajima i uzbuđenjem sličnim onom koje izaziva ova atraktivna filmska priča.
Film je bio velika poslastica na Festu 1987, a distribuciju u bioskopima radili su Centar Film iz Beograda i Jadran Film iz Zagreba.


About the Author

Avatar photo
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.