Review

Jedna od najdarovitijih i vodećih rediteljki u regionu, Teona Strugar Mitevska, već je stigla do svog petog celovečernjeg ostvarenja, što je pravi  podvig uzmajući u obzir veoma skromnu po obimu kinematografiju Severne Makedonije, što je, kada su brojčana produkcijska ograničenja u pitanju, opšte mesto svih ex-yu republika. Visoki umetnički status i reference Teone i njene sestre, izuzetne glumice Labine Mitevske, te njihova agilna producentska kuća Sisters And Brother Mitevski (gde im se priključio brat Vuk), doneli su prethodnih godina nekoliko vrlo zanimljivih ostvarenja koja su prepoznali i festivali A katergorije poput Berlinala. Pažnju tamošnje publike i kritike pre dve godine zaintrigirao je film KADA DAN NIJE IMAO IME (2017), opori makedonski AMERIČKI GRAFITI u uslovima besperspektivnosti mladih ljudi koji se na razmeđi života, nakon predstojeće maturske ekskurzije, spremaju da krenu u potpunu neizvesnost zemlje koja ne nudi ni ekonomsku, ni društvenu sigurnost, pogotovo u uslovima etničkih razmirica na tom politički i egzistencijalno trusnom balkanskom prostoru. U tom ostvarenju, inspirisanom tragičnim događajem iz 2012. godine, kada su ubijena četvorica mladića iz jednog skopskog naselja i koji je pretio da izazove sukobe većih razmera, rediteljka nam daje umetničku rekonstrukciju zbivanja u životima budućih žrtava. Ali i pre nego što se dogodi surovo ubistvo, oni su već žestoko oštećeni od života, viđeni za destrukciju i propast.

Bog petrunija Plivanje za krst

     Mladi ljudi, odnosno pre svega jedna mlada žena, u fokusu je priče BOG POSTOJI, IME MU JE PETRUNIJA, koja opet apostrofira beznađe, nezaposlenost, odsustvo bilo kakve suvisle prilike za pomeranje sa mrtve tačke u sivilu provincijske svakodnevice. Petrunija (izvrsna Zorica Nuševa), inače diplomirana istoričarka, vodi svoje brojne svakodnevne ratove sa sobom, jer je nezadovoljna svojim fizičkim izgledom i viškom kilograma, sa majkom za koju je ubeđena da je ne voli i da joj je u životu donela mnogo štete, sa društvom i bahatim poslodavcima jer nema nikakvu šansu da dođe do posla, pa čak ni u nekoj mizernoj tekstilnoj fabrici. U jednom trenutku, dok se u Štipu odvija crkveni ritual čije finale je plivanje za Časni krst, nagonski će  skočiti u vodu i prva doći do relikvije. To će biti jedna od retkih životnih pobeda za 32 godine njenog praznog života, ispunjenog jedino frustracijama i razočarenjima. Međutim, taj njen čin uzimanja krsta izazvaće gnev nabeđenih i nabrijanih muškarčina, tobože iskreno religioznih mladića, kao i samih predstavnika Crkve, jer običaji ne dozvoljavaju da žena učestvuje a kamoli pobedi. To pokreće čitav niz neprijatnih i nasilnih događaja, u koje će se umešati I policija i Petruniju tretirati gotovo kao kriminalca, osobu koja remeti red i mir, narušava tradiciju, ugrožava i Crkvu i državu. Jedinu istinsku brigu za Petrunijin slučaj pokazaće televizijska novinarka Slavica (sjajna Labina Mitevska), koja i sama kalkuliše da bi skandal koji se događa sa mladom ženom mogao i njenu karijeru da povede ka višim sferama, ali negde ipak u reporterkinim naporima i naklonostima provejava iskrena želja za pristojniji i dostojanstveniji status žena. Žena, koje su, kao u ovom drastičnom primeru, izložene volji muškog sveta koji demonstrira grubost i osionost, ali i prostakluk i bedu nabeđenog mačističkog spektra, u ovom slučaju najgorih bitangi i nasilnika. Iz vizure Teone Strugar Mitevske (koscenaristkinja je Elma Tataragić), čiji rediteljski rukopis ne preza od subverzivnih oštrica i efektne geneze svih neuralgičnih tačaka savremenog makedonskog društva, ovde će se jasno, kao u ogledalu, videti segmenti društvene hijerarhije koji zajednicu hrane licemerjem, korupcijom, otrovnim porcijama religiozno zatucanog i/ili kvazipatriotskog zanosa. S druge strane, ovo nije nikakav perfidni feministički manifest, jer i rediteljka i njena junakinja stvari rade iz srca i opipljivog osećaja za (ne)pravdu i suštinske ljudske vrednosti.

Slika malog jelena

         Mladi ljudi, i to jeste jedna od poruka ovog društveno angažovanog i prosvetljujućeg ostvarenja, moraju hrabrije i ozbiljnije nastupiti ako žele da dođu bar do šanse da kreiraju vlastiti život, ako ne žele zauvek da ostanu paralisani u limbu  mitova, dogmi, ispraznih i prevaziđenih priča i floskula koje osim šačici odabranih, institucionalno uhlebljenih i namirenih, svejedno dolaze li iz sveta politike, crkvenih ili civilnih vlasti, ne donose ništa dobro. Lik Petrunije je mogući ideal i putokaz. 

        I ovo delo doživelo je odličan prijem na festivalu u Berlinu (Guild Film Prize, Prize of the Ecumenical Jury), a zatim i na festivalskim promocijama u regionu. U Herceg Novom BOG POSTOJI, IME MU JE PETRUNIJA laureat  je Zlatne mimoze za najbolji film, dok je u Puli Teona Strugar Mitevska dobila Zlatnu arenu za najbolju režiju (kategorija manjinskih produkcija). U Motovunu film je poneo Nagradu Fipresci. Film smo videli na odlično organizovanom i koncipiranom festivalu LIFFE u Leskovcu, koji vrednuje rediteljske domete, gde je publika zdušno pozdravila film i bila izuzetno raspoložena za razgovor sa vrsnom rediteljkom.



About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.