Review

Prošlo je 25 godina od smrti velikog poljskog reditelja Kšištofa Kješlovskog (1941-1996), koga sudbina i zdravlje nisu poslužili da i ovako impozantno delo učini jednim od najvećih opusa u istoriji svetske kinematografije. Sasečen je smrću onda kada je bio prepun novih planova i kada je svet zadivio svojom trilogijom: TRI BOJE: PLAVO/BELO/CRVENO.
Još krajem 70-ih ovaj sineast je skrenuo na sebe pažnju uspešnim psihološkim dramama u kojima se naslućivao njegov izvanredan umetnički potencijal i redak dar koji se ogledao u moćnom spoju lucidnosti, senzibiliteta i suptilne rediteljske veštine. Sve to u vreme neverovatno snažnog i subverzivnog sagledavanja poljske stvarnosti pod zajedničkim nazivom ”Bioskop moralne anksioznosti”, kada je poljska kinematografija skrenula pažnju sveta svojim socijalno-političkim dramama, sa potpisom hrabrih autora, kojima je razobličavala komunističku vlast. Iz tog perioda posebno se izdvaja film KINOAMATER (1979), koji je sledeće godine prikazan na Festu. Zbog provokativnosti, beskompromisnosti i oštrine u tretiranju određenih tema, neki poljski filmovi su 70-ih i 80-ih bili u bunkeru, a među njima se našao i film Kšištofa Kješlovskog PUKA SLUČAJNOST (1981). Film je ostao zabunkerisan do 1987. godine, kada je prikazan na festivalima u Kanu i Gdinji, gde je nagrađen Srebrnim lavom.
Pravi proboj u same vrhove evropskog filma Kješlovski će napraviti tek u drugoj polovini 80-ih kada nastaje njegov veličanstveni televizijski projekat DEKALOG. Dve epizode iz tog serijala biće obogaćene dodatnim materijalom i pretočene u bioskopske filmove KRATKI FILM O UBIJANJU (1988) i KRATKI FILM O LJUBAVI (1988). Prvi je osvojio nagradu Feliks za najbolji evropski film i prikazan je na nizu elitnih festivala, a drugi je takođe od strane kritike ocenjen visokom ocenom.
Poljskom filmu koji je do tačke pucanja bio opsednut komunizmom, nakon silnih umetničkih obračuna, bio je potreban upravo stvaralac kao Kješlovski. On je sam govorio da je svojim prvim bioskopskim filmom OŽILJAK, koji je pripadao tom talasu, bio nezadovoljan, dok je sa KINOAMATEROM imao dosta uspeha. Kješlovski je shvatio da je taj opis poljske stvarnosti limitiran (upravo je to ta tačka zasićenja o kojoj je govorio u prvoj knjizi svog DNEVNIKA (1953-1956) Gombrovič, kada je analizirao idejne preokupacije poljskih književnika i tematsku zaslepljenost anomalijama komunističke vladavine). Kješlovski je ona sledeća visinska tačka u razvoju i uspinjanju poljskog filma. Nije se zadovoljio tim ipak ograničenim temama gde su targetovane anomalije epohe i situiranjem junaka u aktivnu stvarnost, analiziranjem njihove gubitničke pozicije u komunističkom sistemu, nadojenom korupcijom i privilegijama za odabrane i podobne, nemisleće. Trebalo je otvoriti neka nova kreativna polja i inspirativne zabrane, koji nisu samo prikaz epohe, istorijskog udesa, društveno-političkog miljea i konteksta, i zato se već u filmu PUKA SLUČAJNOST okreće u dobroj meri unutrašnjim pitanjima čoveka, zapitanosti kolika je njegova uloga i kakvi dometi spram fatumskh sila, metafizičkih dimenzija bitisanja u vremenu i prostoru… Dalje je, naročito od početka saradnje sa Kšištofom Pjesjevičem, Kješlovski evoluirao u sasvim drugačijeg, dubljeg i univerzalnijeg umetnika, kompleksnih i dubokih tematskih i filozofskih preokupacija.
Njegov internacionalni uspeh uopšte nije slučajan. Nakon trijumfa sa pomenuta dva ostvarenja iz generalno sjajno prihvaćenog DEKALOGA, autor počinje da radi za francuske producente, pa je 1991. godine u Kanu predstavio DVOSTRUKI ŽIVOT VERONIKE, dramu o začudnoj, metafizičkoj bliskosti dve devojke (poljska i francuska Veronika) ogromne fizičke, ali još više duhovne sličnosti, koje su se u jednom trenutku jedva slučajno videle, ali nikad upoznale, a osećaju savršenu povezanost. Iren Žakob je za svoju duplu rolu proglašena u Kanu za najbolju glumicu.
TRI BOJE: PLAVO, prvi deo pomenute trilogije, sumorna je i bolno realistična priča o stradanju mlade žene po imenu Žili (Žilijet Binoš), koja posle smrti muža, istaknutog kompozitora, i petogodišnje ćerkice, koji su poginuli u saobraćajnoj nesreći, ostaje da se bori sa tugom, uspomenama i svakodnevnim životom, koji ne nudi gotovo nikakav izlaz iz nevolja koje su je zadesile. ”Ne želim ništa da imam. Ničeg da se sećam. Neću prijatelje, ljubav. Sve su to zamke”, kaže u jednom trenutku glavna junakinja. Kontakt sa ljudima za nju predstavlja sve veću teškoću, ali će je upravo to vratiti u život. Sticajem okolnosti, ona će saznati neke nimalo prijatne stvari vezane za pokojnog supruga, slavnog kompozitora. Da je imao ljubavnicu, da je ona ostala trudna i da će roditi njegovo dete. Vrhunac ironije i sudbinske podlosti je da će ljubavnica imati kompoztorovo dete kao živi trag i uspomenu, a Žili pak, pošto joj je ćerka poginula, ostaje sasvim sama. Međutim, Žili, trpeljiva kakva je, prašta svakome i svima. Ona je žena iz senke, koja čak nije insistirala na tome da se istaknu njene zasluge za uspešnu karijeru pokojnog supruga, koji je komponovao partiture za ujedinjenje Evrope.
Kako su pojedini filmski kritičari primetili, Kšištof Kješlovski je (zajedno sa Pjesjevičem) pravi majstor da u filmsku dramaturgiju uplete slučaj i sudbinu. Njegovi rediteljski zahvati sasvim su osobeni u evropskoj produkciji. Filmovi su mu snažni i bizarni, ali, u suštini, ovaj umetnik gradi jednostavne priče o ljudskoj alijenaciji, dubokoj intimi i samim korenima osećajnosti i samotnosti u svetu koji sanja o globalnoj povezanosti i ujedinjenju. Antologijsku ulogu ostvarila je francuska glumica Žilijet Binoš, koja je baš devedesetih učestalo pokazivala svoju ubedljivu sposobnost i, reklo bi se, urođenu moć da dočara sudbine svojih naglašeno introvertnih junakinja.
TRI BOJE: PLAVO pobednik je festivala u Veneciji 1993. godine, zajedno sa ostvarenjem KRATKI REZOVI Roberta Altmana.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.