Review

Treći celovečernji igrani film Vanče Kljakovića (JEDANAESTA ZAPOVIJED, KUŽIŠ, STARI MOJ), gde je rediteljski posao obavio samostalno, USPORENO KRETANJE, jedno je od potcenjenih ostvarenja kome je bilo potrebno vreme da se izbori za pravu valorizaciju, jer to u trenutku pojave nije moglo, iako je kao produkcija snažnog Jadran filma, a u distrubuciji Croatia filma, igralo u bioskopima širom Jugoslavije. Ako lociramo to vreme i pomnije analiziramo okolnosti, videćemo da je u Puli te 1979. godine u konkurenciji 28 naslova ni kriv ni dužan pobedio osrednji film Karolja Vičeka TROFEJ, a da su u programu te godine bili znatno kvalitetniji, moderniji, hrabriji, svežiji dometi čiji je kritički odnos prema nosiocima anomalija socijalističkog vođstva takođe bio za respekt Takvi su bili ŽIVI BILI PA VIDJELI Bruna Gamulina i Milivoja Puhlovskog, NOVINAR Fadila Hadžića, KVAR Miše Radivojevića… O republičkim i inim ključevima koji su uticali na odluke žirija možda najbolje govori naslov teksta Nevenke Opačić u RTV reviji, ”Neke čudne stvari su se dogodile na putu ka Areni” (koji parafrazira ime jednog filma Ričarda Lestera), a u kome se najviše kritikuje loša organizacija festivala. Sada kada se suočimo kako su brojni filmovi iz te godine preživeli zub vremena, uverićemo se da je u pitanju berićetna sezona iz koje su nam ostali mnogi sjajni filmovi: NACIONALNA KLASA Gorana Markovića, ZEMALJSKI DANI TEKU Gorana Paskaljevića, USIJANJE Bore Draškovića, JOVANA LUKINA Živka Nikolića, GRČ Bože Šprajca… Te godine su se solidno predstavili i reditelji Jovan Rančić, Aleksandar Mandić, Petar Krelja, Veljko Bulajić, Branko Bauer, Hajrudin Krvavac, Zdravko Šotra, Antun Vrdoljak… O svim naslovima se danas više govori u pozitivnom smislu, a laureat TROFEJ je gotovo zaboravljen. Negde i s pravom.
U takvoj ponudi, nije čudo što se film USPORENO KRETANJE Vanče Kljakovića našao na margini medijske i kritičke pozornosti. Za pomniji trud oko uočavanja njegovih kvaliteta kao da niko nije bio zainteresovan.
Međutim, ova egzistencijalna drama recepcionera (životna uloga Vlatka Dulića) jednog prometnog zagrebačkog hotela, koji kao četrdesetogodišnjak doživljava privatne i poslovne krize, ima niz kvaliteta i sjajnu narativnu koheziju kao i rafinirane simboličke konotacije. Ta priča o gladi za slobodom, pa i njenom konzumiranju (seksualni život junaka Borisa Novaka je prilično intenzivan i kreće se od žigolovskih opsluživanja depresivnih žena na zalasku preko korisnih spavanja sa politički uticajnim ženama do humberthumbertovskih osvajanja klinki koje su na pragu svoje mature), gađenju do povraćanja što mora da služi i fingira ljubaznost u tom hotelu koji je stecište svega i svačega, o propuštenim šansama (junakova naglo prekinuta fudbalska karijera) i prisećanjima na dane ambicija i poleta, ispričana je veoma uverljivo. Kljakovićev film završava gordim porazom junaka, nakon što da otkaz na poslu i na obeležavanju godišnjice mature, bude jedini gost. Sekvenca u kojoj ga tim konobara, samog samcijatog, u hotelu gde je do maločas krvavo radio, obilato služi izvrsnom hranom, uključujući i pečeno prase, ulazi u antologiju hrvatske kinematografije.
Film jako dobro dočarava urbanu atmosferu, čiji je deo i hotel, gde se od recepcije do barskog pulta, između Badelovog konjaka i pepeljara sa oznakom Milde Sorte, u kozersko-pijanačkim eksplikacijama i trabunjanjima pokazuje ponor kukavno simpatičnih gradskih luzera između jesmo i mogli smo biti. Jedan od njih je lik neuspešnog menadžera Lea (Ivica Vidović sa minivalom), koji sanja o tome da organizuje koncert grupe ABBA. Kada već pominjemo glumačke domete, ovde imamo sjajno kratko izdanje Mie Oremović koja kroz svoje ženske ponore oproštaja od lepote i mladosti i muku njihovog kompenzovanja kroz plastične operacije i susrete sa mlađim muškarcem, priziva u sećanje junakinju BULEVARA SUMRAKA. I ne samo to, u čitavoj bolnoj auri tog lika kao da se skupila tuga svih nesrećnih posetilaca hotela bilo gde na svetu, gde ih usamljeničke sobe još više uvuku u tamu i suoče sa prazninom, pa završe tragično kao i ova nesrećna Marta Štajner.
Glumačku ekipu USPORENOG KRETANJA čine još i Zvonko Strmac, Relja Bašič, Boris Buzančić, Vanja Drah, Kostadinka Velkovska, Lela Margitić, Saša Dabetić, Ozrenka Janošević… Autor fotografije je Dragutin Novak (ŽIVA ISTINA, RAZMEĐA, PUCANJ), a kompozitor Alfi Kabiljo.
Izvrstan scenario knjževnika Tomislava Sabljaka, Vanča Kljaković je, sa puno senzibilnosti, pretočio u film trajne vrednosti o čoveku na raskrsnici života.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.