Review
Opsesivna tema majstora režije, Lordana Zafranovića, inkarnirano zlo koje čeka priliku da nabuja i da se krvavo prazni kroz idealne okolnosti kao što su rat i međunacionalni i međuverski sukobi, dobila je svoj magnum opus kroz najnovije autorovo ostvarenje ZLATNI REZ ’42 / DJECA KOZARE. Poznato je da ga ja autor prema scenariju Arsena Diklića i vlastitom dugo pripremao i sanjao njegovu realizaciju, ali splet okolnosti bio je protiv njegovog snimanja nekoliko decenija. Ali, izvanfilmske stvari neće biti predmet ove kritike, jer će praznoglavo, stupidno i ostrašćeno talambasanje kako su ustaše držale Diznilend a Lordan izmišlja, biti još dugo tema nakon što je film otvorio ovogodišnji FEST, a pogotovo na neviđeno. Mene zanima samo estetika, kao i etika, u onom smislu koliko je autor bio spreman da svoju ideju ovaploti i izgura pošteno prema filmskom zanatu i jeziku, koliko su mu kadrovi u 14 paklenih slika uzbudljivi, zanimljivi, koliko život i nepredvidljivost pulsiraju u njima, da li su sučeljavanja vibrantna, koliko je to zaista dobro ostvarenje. A nije dobro, nego je odlično.
Opredeljenje da film, u ova nestrpljiva vremena, kada je teško bilo čiju pažnju vezati i mnogo kraće, traje preko četiri sata govori o tvrdoglavosti ali i samopouzdanju autora. Nije pogrešio, jer negde bar dva i po sata Lordan vozi u suludom ali efektnom ritmu, stigavši da od zločinaca izgradi karaktere, čemu ću u ovoj recenziji posvetiti posebnu pažnju.
Moram da priznam da sam imao i određenu skepsu, jer zaista dugo nije snimao, upitno je bilo kakva mu je kondicija (iskustva nekih njegovih renomiranih kolega u ishodištu nisu bila dobra) i realna spretnost i domišljatost na setu da izgura svoju priču o Jasenovcu koja ga je proganjala i koja je u umetnikovom biću vapila i za igranom formom nakon dokumentarnog filma KRV I PEPEO JASENOVCA. Dokumaterijali, ovde iskorišćeni, bili su samo bolni autentični dodatak ili potvrda bestijalnih ustaških pirova i nehumanog tretmana kojima su zatočeni izlagani u tobožnjim radnim logorima.
Drama ljudskog potonuća u bestijalnost, povremeno iskreno i iskonsko uživanje u zlu i zločinu ovde se množi geometrijskom progresijom, i povremeno je zaista od tog rolerkostera smrti potreban predah u nekoj mirnijoj i pitomijoj arei, gde ima topline, empatije, nečega što slavi život. Autor ga nalazi kroz sudbinu dečaka Baje (sjajni Vuk Trnavac) i devojčice Zore (izvanredno ostvarenje Milice Stanković), njihovoj borbi i dovitljivosti da prežive sve užase koji im prete i vraćanju sjaja u detinje oči svakojakog i svakodnevnog užasa nagledane. Snaga njihovog međusobnog odnosa i odanosti (možda i ljubavi) jeste protivotrov za serijal naturalističkih i gnusnih činova nasilja, klanja, vađenja organa, pa i srca koje još kuca u rukama zapenjenog zločinca koji se dodvorava pretpostvaljenom. Ili, kada se Blažek (Bojan Navojec), nađe iscrpljenoj Zori kao čovek koji će pomoći bespomoćnom biću, ne pitajući ni ko je ni šta je i sa svojom suprugom raduje se oporavku devojčice.
Dva lika, mlade ustaše Lovro (moćno izdanje Alekseja Bjelogrlića) i Jurice (Miodrag Dragičević), evoluiraju kao monstrumi dijametralno suprotno. Prvi je šarmantan, lepo funkcioniše sa dečakom Bajom, igra psihološke igre sa njim tražeći, pa makar kroz šalu, u njemu materijala za budućeg koljača, ali mekan je balavac za tako nešto. Taj termin mekanosti i krpe od muškarca nekoliko puta se provlači (sličnu lekciju od svoje žene, dobija Bobinac, u uverljivom tumačenju Leona Lučeva), dakle od svakog ko pokaže iole gram savesti ili bar zapitanosti gde vodi to suludo iživljavanje nad nemoćnima, naročito ženama i decom. Ali Lovro, na naše oči, pokazuje da njegov lepi osmeh krije sladostrasnog koljača koji bi da unapredi, gotovo usavrši rezanje grkljana, sa profesonalnim vrhuncima kroz narudžbu noža od izvađenih pozlaćenih zuba logoraša. Zlatni rez prvo će demonstrirati na autoru noža. Dakle, Lovro je ustaša u dijaboličnoj tranziciji od stidljivog i pomalo neodlučnog momka do potpuno ubojite mašine koja ”poetski” uživa u efektima svog reza. Obrnuto, Jurica je u transgresiji. Radi od početka kao savršeni mehanizam istrebljenja, sve dok ga seljak Vukašin (Miki Manojlović) ne izludi onom čuvenom kako ga razume i neka dečko samo radi svoj posao. Mladić sa bogatom istorijom lako, gotovo rutinski obavljanog posla, potpuno prsne jer ga je Sveti Vukašin valjda podsetio da je ljudski organizam kompleksna naprava, a da savest pokulja ili grune ponekad (valjda kad se pretera) neočekivano kao katarza, suočavanje.
Neki likovi su, bez obzira na dubinu ekspresije i glumački trud (Milivoj Beader kao upravnik logora, Dušanka Glid Stojanović kao Bobinčeva žena) često u euforičnoj fazi parolaškog naglašavanja kako odano služe poglavniku i NDH i da ništa drugo nije važno. Ponekad pomislite da su u pitanju automati, zastupnici brenda u crnilu, operisani od bilo kakve introspekcije, sumnje u vlastito svakodnevno delovanje.
ZLATNI REZ ’42 / DJECA KOZARE je film velikog zamaha, ima rediteljski touch majstora (autor, uz ostale domete, ima i ironijski otklon prema nekim monstrumima, dozvoljavajući romantizovanu i poetsku kvazihumanističku notu od belih golubova i rukavica do crvenih ruža), epskih je gabarita, ostvaren u najvećem broju segmenata vrhunski profesionalno (scenografija, fotografija, muzika). Film drži pažnju u svom najvećem delu, upozorava, osvešćuje, boli, užasava. Registrom svojih jezivih prizora i nepočinstava pokazuje ponornice nekontrolisanog u čoveku, ište kočnice spram ideologije (nijedna nije vredna da se atakuje na bespomoćne, a ova viđena u ovoj priči može biti samo kukavička), krik je protiv ekstremnog zla, katarzičan je u svojoj biti.





Izvanredan prikaz. Šteta što je neistinit.
Svi smo se nadali da će film zaslužiti ovakvu kritiku ali nije. Ne sumnjam da je kritičar gledao film ali kritiku je evidentno napisao pre gledanja, projektujući svoje želje.