Review
Tek je drugi dan, a moguće je da na 73. Pulskom festivalu imamo već najveće otkriće i to u programu koji su Danijel Pek i Mario Kozina nazvali “Druga scena” i hrabro ponudili publici ostvarenja nastala bez pomoći države i poželjnog sistemskog i oficijelnog finansiranja. Neki mladi ljudi, poput Morena Bogdana, nisu imali strpljenja da u nedogled i sa neizvesnim ishodom čekaju potporu HAVC-a i uz pomoć prijatelja i blagonaklonih, pre svega glumačkih profesionalca u epizodnim rolama (Marija Škaričić, Slavko Juraga, Janko Popović Volarić, Sreten Mokrović…), pritisnuti dobrom idejom i neporecivim talentom izgurali su celovečernji projekat TUĐE STVARI koji je u Puli u Kinu Valli imao svetsku premijeru.
Volim ponekad da, i u vlastitom stvaralaštvu i u valorizovanju filmskih dometa krenem od naslova a kada je on, osim kompatibilnosti sa narativnim jezgrom, višesmislen, ciničan, subverzivan, metaforičan, delo dobija na dubini i značenjskim nivoima već kod izgovaranja njegovog imena. Šta su sve tuđe stvari iz perspektive, ili bolje luzerskog odsustva perspektive, mladog junaka Viga (Moreno Bogdan), koji je u gubitničkoj poziciji reklo bi se od starta svog bitisanja, sa zaluđenom i otuđenom samohranom majkom (Marija Škaričić), poslovima sa pločicama gde se u “malom sokaku” ogleda žrvanj kapitalizma, uz razrađene šeme korupcije i lopovluka, i emotivnom vezom koja će se pokazati kao unosni situacija za sve ono što mu nedostaje u materijalnom smislu a to je gotovo sve. Marija (odlična Anja Polovina) je devojka koja Viga stvarno zavoli, i iako je autor u početku predstavlja kao izmanipulisanu curu čiji otac muti nešto sa bitcoinima i bolesno ambiciozan pere svoju i biografiju ćerke tobožnjim humanitarnim radom, vremenom svojim iskrenim odnosom prema mladiću osvaja srca publike. Vrhunci Vigove emotivne manipulacije (koja dolazi iz neke vrste nužnosti jer junak ostaje i bez posla, a muka mu je da maloj sestri o kojoj on više brine nego njihova majka, ne može da priušti neke /tuđe/ stvari poput romobila), stiže kroz njeno ogromno poverenje, koje on ne gubi do samog kraja priče, kada mu da šifru svog telefona a on joj sa računa skine 3 hiljade evra i kune se da je ne bi nikad pokrao.
Potpuni emotivni šok i odapinjanje strele u srce ljudske dobrote, reditelj nam ispuručuje kada ona, i nas i mladića koga neizmerno voli, obavesti da je uradila nešto kako bi obradovala njegovu malu sestru (divno talentovana Mara Brkić). Taj deo je, kao i kompletno moralno poniranje mladog čoveka na vetrometini siromaštva, nezaštićenog i onespokojenog odsustvom prilika u društvu koje nagrađuje bezočnost, bestijalnost i velike pljačke i koruptivne šeme, demonstracija ozbiljnog rediteljskoj potencijala Morena Bogdana.
Vigo je, neočekivano u ovakvom no/low budget okrilju, postao jedan od najkompleksnijih i najintrigantnijih likova moderne hrvatske kinematografije, pametno i provokativno glumački i rediteljski vođen.
TUĐE STVARI su, ne samo kao danak budžetskoj konstrukciji/opstrukciji, vrlo ekonomično vođene u dramaturškom smislu, priča vešto uspostavlja emotivnu relaciju sa publikom, prizori imaju svoj društveno-kritički zamah ali, kako i treba, više otvaraju pitanja nego što imaju odgovor za sve aveti naše (regionalne) postsocijalističke i postranzicijske stvarnosti. Kako i kuda sa mladim ljudima koji ne mogu da budu japi i nemaju imućne roditelje, već vegetirajuće i nesnađene masovne pojave u žrvnju kapitalizma? Kako će i kuda Vigo sa svojom “glumom u životu” (tako joj se u početku i predstavlja ) prema devojci koja gine za njim?
About the Author
More articles by Goran Jovanović »
