Review

Ovo je jedan od onih filmova za koje je potrebno strpljenje da bi se puni dramski i estetski potencijal razvio do mere intrigantnosti i atraktivnosti tokom same projekcije, uz ozbiljan resurs naknadnog delovanja i sugestivnosti.
Manji ili veći Hitleri su svuda oko nas, ponekad to čak nema ni veze sa tim da li je neko zasluženo na istaknutoj poziciji, svojim darom i marom, gde se između ostalog može odlučivati o nečijoj karijeri, sudbini ili čak životu. Lidija Tar (Kejt Blančet u još jednoj glumačkoj lekciji), svetski poznata dirigentkinja i kompozitor, pripada takvoj feli. Ostvarena (gledajući svoje saradnike sa pijedesetala odnosno faraonske visine), samosvojna, samopouzdana (do mere koja iritira, što je već signal da tu nešto nije u redu), harizmatična, ekstrovertna i samozatajna istovremeno, u gadnoj mešavini privatnog i poslovnog gde počesto vrbuje svoje saradnice iz orkestra ili asistentkinje da bi ih privukla u krevet. Impresionirane njenom veličinom, one samo služe njoj, a od nje najčešće dobijaju hladnoću i prezir kada ona odluči da je nečija upotrebna vrednost istekla i da će na mesto ljubavnice sada doći neka druga. Sve to traje dok na nju ne padne sumnja da je prouzrokovala samoubistvo Kriste, bivše članice njenog dirigentskog programa.
Dok Lidija radi kao prva žena kompozitor-dirigent na čelu Berlinske filharmonije, klupko njenih užasa počinje da se odmotava, iako se ona, retorički potkovana i snalažljiva, vešto brani i tvrdi kako je sve loše što joj pripisuju praktično izmišljotina taboida i ljudi koji ne mogu da joj oproste uspeh ili je mrze.
Kao kontrapunkt Lidijinom bahatom i hirovitom hedonističkom svetu, odmah tu, u susedstvu, dešavaju se stvari koje su pravi čemerni život, sa svim teškim i tegobnim segmentima.
Možda čak i sat vremena, Fildov film opterećuje more podataka i motiva iz sveta ozbiljne muzike (najčešće u dijaloškim segmentima ili u formi Lidijinih egocentričnih predavanja), odnosi i relacije, komparacije velikana i sadašnje ”prime” dirigentske postavke, filozofski diskursi iz stvaralačkog nukleusa vezanog za ovu branšu, i tu postoji ozbiljna pretnja da dignete ruke od filma.
Međutim, stari majstor režije, otmene i polirane provenijencije, ipak će vas polako ali zarazno uvući u svet Lidije Tar i omogućiti susret sa jednim od najkompleksnijih likova moderne kinematografije poslednjih godina. Kad kažemo kompleksan ne mislimo na neku ambivalentnost u postavci i građenju ovog karaktera, nego samo na amplitude svesnog ili nesvesnog zla kojim dirigentkinja odiše.
Velika je prednost filma što je odabrao evropski milje za jednu ovakvu psihološku dramu, iako ima prizora gde je Lidija Tar i u Njujorku, a kasnije, kad svi dignu ruke od nje i ona doživi profesionalni kolaps, završi i na Filipinima. Takođe, dragoceno je i prisustvo vrsne nemačke karakterne glumice Nine Hos, koja u liku Šeron, koncertmajstora i dirigentkinjine emotivne partnerke, pokušava ali ne uspeva da Lidiji ukaže kuda će je odvesti njena tvrdoglavost i isključivost.
Film Toda Filda prikazan je u Veneciji prošle godine gde je Kejt Blančet osvojila nagradu za najbolju glumicu. Istoj glumici je otišao i Zlatni globus. Za 76. filmsku nagradu Britanske akademije (BAFTA) ima pet nominacija, a za Oskara čak šest.
Od strane Nacionalnog društva filmskih kritičara kao i kritičarskih Udruženja Njujorka i Los Anđelesa, TAR je proglašen za film godine.


About the Author

avatar
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.