Review
Ponovni pokušaj Bornedala da u holivudskim čeljustima napravi uspio horor triler nije došao do priželjkivane zaokruženosti.
The Possession svoju osnovnu narativnu nit bazira na svojevrsnom urbanom mitu kabalističkih tendencija nazvanom dibuk kutija, koji se početkom 2000-tih krenuo širiti internet bespućima.
Fenomen dibuka, opsjedajućeg duha jevrejske mitologije zabilježen je još u 16. stoljeću, ali je pod holivudsku lupu došao tek nakon članka u LA Timesu, koji je tematizirao kontroverznu eBay prodaju uklete kutije u kojoj je zarobljena pomenuta avet.
Filmsku adopciju dibuka smo, recimo, vidjeli u ostvarenju braće Coen A Serious Man ili horor trileru sa elementima misterije The Unborn, međutim The Possession bi trebao imati jasnu distinktivnu notu time što je ponajviše inspirisan upravo submitološkim konstruktom kutije kao tamnice bijesa duhovne energije.
Samim time, The Possession je mogao birati nekoliko mogućih strukturnih opredjeljenja: možda, onaj naizgled rizičniji polifonijski pristup sa širim opsegom likova, ili fokusiraniji pristup prema nekoliko karaktera.
Birajući ovaj potonji, scenaristički duo Snowden / White, možda je dobio prividno praktičniji mehanizam, ali je, gotovo, upao u svaku zamku koje scenarističko minsko polje pruža.
Centralna narativna arhitektonika opredijeljena je za dvije makro cjeline: jedna se sastoji od tipične američke porodice u post-razvodnom periodu, gdje se otac u fokusu pokušava prilagoditi situaciji u kojoj su djeca zbunjena, a bivša supruga utjehu pronalazi kod gospodina zubara, dok se druga pak tiče horor motiva uklete kutije koju mlađa kćerka pokupi na garažnoj rasprodaji.
Dominantni problemi po filmski jezik upravo se tiču kolizije ove dvije matrice, u kojoj se ne uspijeva postići kohezivno ispreplitanje narativnih obrazaca, te se često čini da je ovo zapravo istrošena porodična drama začinjena horor elementima zarad straha od nedovoljne dinamičnosti.
Sama narativna gradacija kao da kroz napredovanje konstantno želi naslutiti neku dubinsku težnju, ali se zapravo do samog kraja samouništava u fluidnoj autodestrukciji coca-cola-kokice protoka koji pokušava napraviti očajničke kuke povezivanja, bez pokušaja osvješćivanja vlastitog prikaza.
Na tom prividnom naslućivanju uspijeva se držati dovoljno napetosti u prvoj polovini filma, no pokušaj dubljeg spajanja opsjednute djevojčice i oca koji je spašava, najčešće završava u promašenoj tipizaciji istroženih obrazaca.
The Possession ima nekoliko intrigantnih konceptnih ideja, prije svega na planu povezivanja okultističkih djelovanja i porodičnog raspada, kao i recimo pokušaja razvoja psihopatološkog odnosa kutije i djevojčice, međutim karakterizacija likova je isuviše površno postavljena da bi njihov razvoj mogao biti adekvatno otisnut.
Integracija judaističkog misticizma unutar fabularne strukture nudi dojam granične banalizacije cjelokupnog fenomena prema kojem bi filmsko neuobičajenje, navodno, trebalo imati naglasak.
Ono što The Possession čini zapravo gledljivim uratkom jeste filmska fotografija koja prati emocionalne nijanse same radnje, te, unatoč nerazvijenom filmskom jeziku, uspijeva održati dovoljno misterioznog kolorita, koji ujedno održava sam film na površini
Gluma, iako pristojna većinskom svojom izvedbom, povremeno biva okrznuta afektacijskim stanjima dramatičnih momenata, koja često samu dramaturgiju guraju u ravan navine emocionalnosti.
Bornedal, unatoč kompaktnoj montaži i najčešće efektnom kadriranju, nije uspio postići bilo koji vid introspektivne refleksije, čime je filmski osudio povremeno zanimljiv koncept u realizatorski istrošen spoj umornog fraziranja i nemoćnog horor koktela po narudžbi, povremeno čak i nenamjenski karikaturalnog.
