Review

Ovog 14. januara bilo je pedeset godina od pojave romantične priče VAGON LI u kojoj nezaboravne role imaju Božidarka Frajt i Vladimir Popović. Iako je film koji je proizvela kuća Film Danas rađen za bioskope, estetikom, temom, intimističkim i oniričkim prosedeom i kritikom bračne rutine, malograđanštine i “vođenja tuđe brige” podseća na jedan drugi produkcijski korpus i kulturološki fenomen, na one sjajne TV drame i filmove koje smo u bivšoj velikoj zemlji gledali ponedeljkom uveče u prajm tajmu u zajedničkoj JRT mreži.
Dragoslav Ilić (1924-1987), ugledni i nagrađivani scenarista koji je sarađivao sa Vladimirom Pogačićem, Veljkom Bulajićem i Igorom Pretnarom, već je bio uradio jedan zanimljiv film, koji ja nikako nisam bio u prilici da pogledam, VELIKI DAN (1969), sa Slobodanom Cicom Perovićem u ulozi čoveka koga sreća navodno pogleda na lutriji e da bi mu se zatim sve srušilo u životu. U filmu VAGON LI ono najlepše što postiže jeste precizno i sofisticirano skeniranje unutrašnjeg sveta ljudi u kojima nije sve romantično umrlo i svelo se na banalnost dnevnih obaveza i rutinu svakodnevice, gde su bračni partneri postali otuđeni i bez vatre, obujmljeni naizgled sigurnošću i spokojem, ali bez ijedne ljubavne iskre i potpuno atrofiranih strasti. Ovo dvoje ljudi koje Ilić stavlja u fokus, Branu i Veru, jer ih je udesom sudbine spojio u istom kupeu kola za spavanje, pa im dozvoljava da barem sanjaju o potencijalnoj aferi i istinskoj strasti umesto onih figura koje su ostavili kod kuće nalik parčetu nameštaja ili frižideru, odraz su većine dostojanstvenog i civilizovanog čovečanstva, jer upravo tako, nerealizovani i neostvareni, deluju susreti između ljudi gde zaiskri u emotivnom pravcu ali se vatra nikada ne dogodi, jer se nema hrabrosti, zbog sredine, moralnih skrupula, zbog odjeka i posledica. Iako povuče tanušnu i na kraju dramaturški artikulisanu i konsekventnu liniju između pasaža u kojima junaci maštaju i onoga što narativno pripada stvarnosti i realističkom toku, Ilić nas ponekad svesno zavara i povuče u pravcu da će dvoje novopečenih poznanika, koji se jedno drugom strašno dopadnu, spoznati ljubavnu sreću, obnoviti strujanje u žilama.
Priča o velikoj zemlji priča je i o velikoj, cenjenoj i prilično brzoj firmi “Jugoslovenske železnice”. Priča i kontekst filma VAGON LI su u unutrašnjem saobraćaju jedino mogli da se dešavaju u velikoj zemlji i u vagonima ozbiljnog prevoznika. Ilić voz koristi i kao dinamički zamajac priče, rekvizitu u vidu inventara iz kupea, poput dve čaše koje se dodiruju i zveckaju, kao nežnu metaforu ljudskog spajanja, ples ljubavne žudnje (a jedan ples će se, bar kroz Verino maštanje, i dogoditi, uz tamburaše u nekoj usputnoj staničnoj kafani, kao imaginarna kulminacija romanse) a slike svetiljki iz mračnih gradova i mesta u noći kroz koje juri voz imaju onu čarobnu, zanosnu i gotovo metafizičku dimenziju u grananju asocijacija u glavi putnika, spokojnog i ušuškanog u svom sedištu/krevetu.
Osim centralne priče, a to je zamamna a neostvarena ljubav na putovanju, tu su i neki manje uspešno doneti narativni rukavci, nešto kao “sudbina i komentari”. Ilić se malo i previše bavio odjekom potencijalne afere u vozu da bi kritički dočarao licemerje, ljubomoru i pakost malograđanštine (dvojica preterano radoznalih zgubidana i bitangi, zli dusi iz voza koje donose Danilo Bata Stojković i Dragan Zarić, stariji par u tumačenju Pavla Bogatinčevića i Divne Đoković, od kojih je ta gospođa, sa pijedestala svoje proživljene mudrosti i sopstvenog slučaja, jedina istinski sklona tome da se između para u fokusu nešto desi, te mladi kibiceri u izvođenju Zlate Petković i Branislava Zogovića; zanimljivi su Milutin Butković u ulozi paranoičnog pijanca i Rastko Tadić u liku dobroćudnog konduktera) a to je tek povremeno bilo duhovito i funkcionalno. Takođe, prikaz bračno-porodičnih relacija (Verin muž, bolnim leđima opterećeni papučar u tumačenju Voje Mirića; Branina žena koja se predala i zanemarila – igra je Marija Milutinović) ostvaren je precizno ali prilično šematizovano i predvidljivo. Opet taj prikaz zahlađenih odnosa i “mrtvog mora” unutar bračnih zidova koji autor donosi, kada godine partnerstva uzmu maha i muž i žena počnu da se suštinski otuđuju, jeste realno bolan.
Film VAGON LI je lepo dočekao zaokruživanje svog poluvekovnog trajanja, a uloge Božidarke Frajt i Vladimira Popovića daju priči energiju, lepotu, zanos, miris avanture, sukus maštovitosti. Božidarka je, kada već govorimo o likovima žena koje traže sreću i ostvarenje svog ljubavnog sna, noseći atraktivnost, seksepil, u magnovenju i rasapu između propalih veza i nade u onu koja će ih ispuniti srećom, bila glumica koja je, a zahvaljujući svojoj lepoti, talentu i harizmatičnosti, možda i najdalje otišla u građenju profila žene iz socijalističke zajednice koja stoički gura kroz život uprkos svim problemima i iskušenjima, ne odustajući od bitke za emotivno ispunjenje i bez obzira na mogući negativan eho u svom okruženju, uz progres ženske samosvesti koji nije potpao pod krutu agendu feminizma. Uloga Vere zatekla ju je, kada govorimo o likovima savremenih urbanih žena, između prve glavne role u ŽIVOJ ISTINI Tomislava Radića i uloge samohrane majke u LJUBICI Kreše Golika. Vladimir Popović (1935-1981), jedna od crnogorskih glumačkih gromada, otišao je prerano sa scene i iz života. Ovde je sugestivno, otmeno i gospodstveno doneo svog Branu, lik koji nosi vulkansku strast koja se nikada neće izliti u stvarnost, već će se razvejati kao dim onih silnih cigareta koje popuši zajedno sa Verom. Završnica filma, dok voz ulazi u beogradsku železničku stanicu, u znaku je rastanka koji prolazi u ćutnji i gutanju pogledima. To je odraz sanjanog a neostvarenog, platonskog koje nije izraslo do fizičkog. Možda je moralo tako biti, možda i nije. Ipak, na Verinom licu se, tik pre rastajanja, vidi i prekor: “Zašto se nisi usudio?”. Pre nego što na stanici priđe mužu koji je čeka…
Za ulogu u filmu VAGON LI Božidarka Frajt je dobila nagradu “Ruža Pazinke” u Puli 1976. i to na prvoj dodeli ovog priznanja koje je dodeljivano do 1992. godine. Bioskopski distributer filma bila je Avala Genex.


About the Author

Avatar photo
Goran Jovanović
Goran Jovanović je srpski filmski kritičar, esejista i romanopisac. Autor je knjiga filmskih eseja: Američki bioskop (Apostrof, 1998), Zlatna dekada: britanski filmdevedesetih (Boom 93, 2002), Tranzicijski rulet: istočnoevropske kinematografije u raljama tranzicije (Centar za kulturu Požarevac, 2005), Ruski film postsovjetske ere (autorsko izdanje, 2013), Poljski film u novom veku (Tercija, 2021). Napisao romane Histerija (Libris Art Studio, 2008) i Euforija (autorsko izdanje, 2011). Član je Udruženja filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, ogranka Međunarodne federacije filmskih kritičara.